O tome koliko je štitnjača važna, koje sve procese i funkcije u čovjekovom organizmu ona regulira, što se događa ukoliko je njena funkcija smanjena ili prekinuta, te na koji način tretirati hormonski disbalans štitnjače i ostale anomalije koje se mogu javiti, pročitajte u intervjuu s jednim od vodećih domaćih stručnjaka kada su u pitanju bolesti štitne žlijezde, prim. dr. Renatom Janušićem.
Koliko je štitnjača važna u čovjekovom organizmu, te koje sve funkcije i procese ona regulira?
prim. dr. Renato Janušić
Štitnjača je jako važan organ u tijelu. To je žlijezda s
unutrašnjim lučenjem hormona štitnjače koji de facto reguliraju
rad cijelog organizma. Hormoni štitnjače pokreću i određuju brzinu
rada organizma – to im je jedina funkcija. Ako ima previše
hormona, onda ste vi ubrzani, stalno vam je vruće, imate puno
energije, ne možete spavati, pucaju vam nokti, kosa, jako puno se znojite… S
druge strane, kad štitnjača radi preslabo, tada se radi o
jednom od najčešćih poremećaja štitnjače – kroničnom autoimunom
tiroiditisu (autoimuni znači da vaš vlastiti organizam proizvede
antitijela i napadne stanice štitnjače). U tom se napadu te stanice mijenjaju,
uništavaju tkivo štitnjače, koja onda počinje raditi preslabo jer zdravih
stanica ostane premalo. To se osjeti na način da je čovjek usporen,
bezvoljan, stalno umoran, deblja se i dobiva na
težini bez porasta apetita i promjene prehrambenih navika, nije mu stalo do
ničega, stalno mu se spava itd.
Na koje još načine štitnjača može oboljeti?
Štitnjača, osim toga što proizvodi hormone, može oboljeti
kao i svaki drugi organ – na njoj se mogu pojaviti različite promjene
kao što su npr. čvorovi, koji onda mogu biti dobroćudni
ili zloćudni. Ukoliko su dobroćudni, oni mogu već svojom
veličinom izazivati poteškoće, zato što je štitnjača smještena u jednom
području koji je jako blizu ulaska u grudni koš, gdje nema puno mjesta za širenje.
Ukoliko se pak radi o zloćudnim promjenama, tj. raku,
onda ga treba tretirati kao i svaki drugi rak. Rak je zloćudna bolest od koje
ljudi umiru ukoliko se ne liječi. Najčešće vrste raka koje pogađaju štitnjaču
su, takoreći, “najbolje vrste raka” nego bilo gdje drugdje u tijelu,
jer su u pitanju tzv. spororastući, dobro
diferencirani tumori, što znači da se razvijaju jako sporo i da rastu čak i do
nekoliko godina, za razliku od ostalih koji se u toku razvoja tek od npr.
mjesec dana ne mogu operirati.
Kada govorimo o “uzrocima” poremećaja štitnjače, svakako se na prvo mjesto stavlja genetska predispozicija. Možemo li onda u ovom kontekstu uopće govoriti o prevenciji i je li je ona uopće moguća?
Ova prevencija je identična prevenciji svih drugih bolesti.
Mislim da na to jako puno utječu aditivi iz hrane i
nekakvi zagađivači iz okoline kojih ranije nije bilo – svi smo i jeli i živjeli
puno zdravije, pa je takvih bolesti bilo puno manje. Ovo je posljedica
modernog društva i to je razlog zašto autoimunih bolesti ima sve
više. No, ukoliko vi nastojite živjeti zdravo, osloboditi se
stresa koliko to možete, zdravo se hranite, dovoljno spavate, uzimate
vitamine – onda ste općenito puno otporniji
jer organizam, ukoliko ga ne bombardirate svaki dan sa stresovima,
toksinima ili utjecajima koji su štetni za organizam, ima snagu samoizlječenja kad
mu se pruži prilika.
U kolikoj mjeri stres, brige i ono što nazivamo “modernim načinom života” utječu na razinu hormona štitnjače?
U svakom slučaju povećavaju zahtjeve i potrebe
za hormonima. Stres i način života sami po
sebi ne izazivaju bolest štitnjače, što se nekad krivo tumači i
krivo misli, nego ju samo ubrzava. Stres i način života stoga samo puno brže to
izvlače na površinu.
Mnogi se ljudi često najteže nose s činjenicom da moraju uzimati lijekove čitav svoj život. Što vi savjetujete svojim pacijentima u ovom slučaju?
U cijeloj ovoj priči najveća tragedija nije u tome da vi
morate uzimati neki lijek cijeli svoj život, jer svako od nas manje-više u
određenom periodu života počne uzimati neke lijekove na koje je “osuđen”
do kraja života. Važno je shvatiti da vam ti lijekovi mogu pomoći na način da
možete nastaviti normalno živjeti kao i dotad.
Uzmimo za primjer pozitivne priče hrvatskih sportašica: Janica
Kostelić i Blanka Vlašić su imale hipertireozu – njihova je
štitnjača radila prejako i imale su višak hormona. No, kako bi ih se što prije
dovelo natrag na sportske terene, njima je kompletno uklonjena štitnjača i njih
dvije su svoje najveće sportske rezultate napravile tek nakon operacije štitnjače.
Cijeli intervju s prim. dr. Renatom Janušićem pročitajte ovdje.
