Dvadeset dana zvučalo je kao najdulje odsustvo iz svakodnevnih obveza života i bijeg u neki drugi svijet. Nisam se previše pripremala, osim provjere što će mi eventualno kardinalno nedostajati s mog kontinenta na onom drugom, avionskim miljama daleko.
U sebi sam ponavljala da
kraj riže i voća sigurno neću ostat gladna, i da je dobra prilika da se
odreknem kruha. Pričajući drugima gdje odlazim zvučala sam odvažno, ali sam
sama sebe tako ohrabrivala znajući da sam izabrala ne tipičan turistički izlet,
avanturističku turu s malo spavanja, puno letova i premještanja svaka dva dana.
Prva destinacija bila nam je Vientiane, Laos. Wat Si Saket, najstariji hram u Vientiane otvorio
je ulaz za naš prvi doticaj s religijom i vjerovanjima azijata. Impresivna
arhitektura, građevine koje izazivaju strahopoštovanje, kipovi, prikazi zmajeva
u čijim ustima ljudi svakodnevno ostavljaju hranu, majmuni s ljudskim
karakteristikama i sl. Izgledali su kao da sam uskočila u neku bajku koja još
uvijek traje. Naš vodič bio je vidno iznenađen kad smo ga zamolili da nam
pokaže na koji način se klanjaju kipovima Bude i kako ide ritual. Nakon toga
smo i sami pokušali, te zapalili svijeću.
Ispred svakog Bude stoji, kao i u
svim religijskim ustanovama, škrabica za donaciju. Zlata, cvijeća, mirisnih
štapića, hrane oko svakog zlatnog kipa. Tu smo naučili da postoji Buda u
različitim pozicijama za svaki dan u tjednu. Ovisno o položaju ruku, on je
mogao prizivati kišu ili zaustaviti nasilje itd. Taj dio mi je zvučao zanimljiv
i moje ranije mišljenje o budizmu mi se činilo privlačnim zbog spiritualnosti
i mudrih poruka. No, moje mišljenje kako
je vrijeme odmicalo počelo se rapidno mijenjati
zbog onoga što ću zaista doživjeti i vidjeti. Plan puta je bio osmišljen
tako da smo dva dana provodili u većim gradovima, a dva dana u manjim prirodnim
mjestima, selima.
Vang Vieng na prvi
pogled je oduševljavao svojim šarmom. Špiljarenje, kajaking, vožnja balonom,
čamcem. Vrijeme je ograničeno, tako da smo se uspjeli provozati po rijeci Nam
Song i vidjeti spilju Tham Jang koja je nekad služila kao skrovište lokalnog
stanovništva pred kineskim napadačima. Vang Vieng je odličan prikaz turizma
koji se može odviti uz jednu rijeku. Spoj modernizma i tradicionalnih seoskih
uličica. Treba li naglasiti da je Laos zemlja koja je bila jedna od najteže bombardiranih
zemalja u svijetu? Danas ostatke bombi pretvara u posude za cvijeće, a kratere
u ribnjake. Postoji još 78 milijuna ne aktiviranih bombi od kojih stradavaju
najčešće djeca.
Put nas je dalje vodio sjevernije prema Luang Prabangu, gradiću
u kojem se miješaju kolonijalni francuski i laoski stil. Na putu prema njemu
kroz brdovit krajolik prizori su bili put onih National Geographic fotografija.
Siromašna naselja okružena malom djecom koja se sama igraju oko svojih, nazovimo
ih kuća. U daljini su se mogla vidjeti polja na kojima su odrasli radili ili
dolazili s njih noseći teški teret na leđima, jedanput većim od njih. Neke žene
kupale su se preko puta nastambi uz velike bačve vode – kompletno odjevene.
Životopisna vožnja približavala nas je sve više Luang Prabangu.
Zalazak sunca
dočekali smo na brdu Phousi u središtu mjesta. Bazar u ovom mjestu bila je
odlična prilika da se kupe rukotvorine. Ono što bi se trebalo najviše cijeniti
zbog svoje originalnosti koštalo je zaista malo. Šetajući oko bazara privukla
me tradicionalna glazbe te sam skrenula s “plana” puta i potrčala
koliko su me noge nosile prema izvoru zvuka. Bio je to nacionalni muzej u
sklopu kojeg se izvodila kazališna predstava. Odličan predah od već toliko
prehodanih kilometara. Bogato ukrašeni kostimi živih boja, jaka šminka i maske,
plesačice koje mame svojim elegantnim pokretima za koje nisi siguran izvode li
ih ili se tijelo tako samo od sebe pokreće.
Premda je prijedlog bio da se
sutradan ranije ustanemo te pogledamo jutarnje darivanje hrane svećenicima,
nakon što sam imala prilike vidjeti koliko se ti ljudi bore za hranu, koliko
rade da bi imali za sebe i obitelj, nije me privlačilo da vidim klečanje uz
cestu kako bi svećenici prošli, stanovnici im poljubili skute i dali hranu kako
bi se ovi vratili moliti, spavati i jesti u svoje pozlaćene odaje hramova. Nisam
baš “dobro s tim”. Ujutro smo se brodićem po rijeci Mekong odvezli do
špilje Pak Ou, još jedne ispunjene tisućama Budinih statua koje su donijeli
pobožni seljani. U selu Bn Xang Hai vidjeli smo i proizvodnju rižine rakije kao
i papira. Prilika da degustiramo jačinu rakija nasmijala je bar lokalne ljude,
jer face koje smo radili prilikom isprobavanje izgledale su kao iz komedija.
Ipak, trijezne glave upustili smo se u avanturu jahanja slonova. Kupila sam im
banane da se zbližimo i krenula kroz šumu. Te
inteligentne životinje su toliko jake da su tijekom puta svako malo
stale i istrgale poveću granu s drveta jednim potezom surle. Činilo se kao u
crtiću simpatično dok mi nije nestalo banana pa je demonstrativno gospođa
slonica uzela zemlju s poda i dobro me okupala podignuvši visoko surlu u zrak. Ljepljiva
od bananine sluzi, prašnjava od zemlje, nakon dvadeset minuta završili smo svoj
prvi bliski susret sa slonovima. Umjesto ludog noćnog provoda odabrali smo
masaže kojih je bilo na svakom uglu i od tog dana navukli se na njih i u svakoj
prilici otišli isprobati neku drugu. Ono što kod nas košta za pola sata kod njih
vrijedi sat i pol tretmana.
Zapravo, bila je to odlična priprema za sutrašnji
trekking od tri sata prema vodopadu Khouang Si. Trekking je započeo prolaskom
kroz školsko dvorište sela gdje smo trebali pokupiti još jednog vodiča koji ide
sa sabljom ispred nas ne bi li krčio eventualne prepreke tropske šume. Zapravo
je to bio klinac u japankama s malo većim nožem oko pasa. Za pedeset dolara
uspjela sam i upoznati lokalnog Šamana koji nam je dao blagoslov za put. Interesantno
je bilo gledati taj glazbeno – plesni obred i način na koji oni vjeruju kao i
njegovo spajanje s duhom ispred papirnatog improviziranog oltara s dvije
svijeće i neka dva poluživa žohara. Vodopad Khouang Si je prekrasan. Uspjeli
smo se okupati u toj bijelo – tirkiznoj vodi. Egzotično izgleda i dobro
rashlađuje. U neposrednoj blizini mogu se vidjeti i medvjedi, pojesti ručak ili
uživati u prirodi i pikniku.
Polako se bližilo vrijeme da odemo iz Laosa – nekadašnje
francuske kolonije u jugoistočnoj Aziji, bez izlaza na more. Siromašne zemlje s
nerazvijenom infrastrukturom i slabom povezanosti s ostalim dijelovima, ali s
nezaboravnom netaknutom prirodom, kao i srdačnim ljudima. Zemlji koja još pati
od posljedica američkog bombardiranja, i koja je podsjetnik na najveću glupost
ljudskog izuma: rat.
Autorica putopisa:
Emina Pršić,
TV voditeljica i spisateljica
