Čitajući o Kambodži pripremala sam se na zemlju neimaštine, ali i da sam pogledala na stotine dokumentaraca i pročitala tisuću knjiga ne bih se mogla pripremiti na takvu jad i tugu.
Kambodža je zemlja oblikovana tragedijom u kojoj svaka osoba ima nešto za ispričati. U Siem Reapu vodič nas je dočekao, a ja sam mu nadobudno doviknula: “Molim te pokaži nam najbolje stvari Kambodže kao da su ti došla dva prijatelja i nemoj nas oslovljavati s boss!” Dvadesetosmogodišnji mladić se okrenuo i pitao može li biti iskren? “Naravno”, brzo odgovaram. Sarkastično on odgovara da je njihova najbolja stvar to što nemaju perspektivu i da im je svaki dan sušta borba za život.
Da je politička situacija katastrofa, i da oni na vrhu skupljaju šlag dok ostali narod još uvijek umire od neimaštine kao da nije bio dovoljan građanski rat i masovna ubojstva 1.5 milijuna ljudi. Tek što smo stigli, plan puta nas je vodio na jezero Tonle Sap, jedno od najvećih prirodnih slatkih voda, u susret plutajućim selima. Žuto-smeđa voda pomalo nas je zapljuskivala u tradicionalnom brodiću koji je vlastoručno napravljen. Otac i sedmogodišnji sin srdačno nas pozdravljaju. Jasno je bilo da oni i žive na tom brodu, noću spavaju, a danju im služi za zaradu prevozeći turiste. Zastajemo na nekom većem splavu s bazenom u kojem su krokodili i razni suveniri. Prizor kao iz nekog filma katastrofe pa vidimo panoramski prikaz scene nakon razora prirodne sile. Ostaci civilizacije, smrad i gusta magla prašine. Nisam se ni okrenula, dvije polumokre djevojčice u lavorima plutaju ispred mene i traže dolar. Saginjem se i dajem ga svakoj, a kad odjednom desetak klinaca juri mi u susret s pitonima oko vrata većim od njih samih.
Za minutu imala sam nekoliko zmija oko vrata, a svako dijete pružalo je ruku da im dam novac. Toliko sam bila žalosna zbog te djece da su mi stavili i drek na glavu vjerojatno bi izdržala, jer ako mogu oni tako mali, onda ću i ja izdržati. Žustro dijelim dolare svjesna da time podržavam prošnju i rad djece na ulici umjesto da idu u škole. Znam da vjerojatno griješim, ali ja sam samo kap u moru s obzirom da je na ulicama Kambodže 14 000-24 000 tisuća djece koja prose ili prodaju robu da bi preživjeli ili pomogli obitelji.
U trenucima dok gledam takve prizore lovi me bijes, ljutnja i neki otpor željan revolucije. Osjećam se bespomoćno i loše. Svjesna da bi mnogi negodovali, ipak izgovaram na glas pred svima: da imam mogućnost donijeti neke promjene u ovoj zemlji, prva bi bila edukacija o reproduktivnom zdravlju i seksualnosti. Imati po desetoro djece koja kasnije se bore za život i koju izrabljuju roditelji da bi i sami preživjeli je dno dna. Ako je moje razmišljanje o sterilizaciji nakon dvoje djece ugrožavanje ljudskih prava onda bi voljela da mi netko kaže kakva je današnja pozicija te djece u Kambodži? Osim toga, teško je za gledati da u 21. stoljeću i dalje postoje ovakve zemlje, željne kore kruha čije je dostojanstvo oduzeto od samog rođenja, a velesile koje se svakodnevno trude pokazati svoju humanu stranu poput Amerike – godišnje na nuklearni program troši oko 55 milijardi dolara. Moj želudac tijekom vožnje automobilom bio je toliko stisnut da sam ga do grla mogla osjetiti. Misli su mi prolazile o tome u kakav hotel, s obzirom na viđene prizore, će me dovesti. Molila sam se samo da imam topli tuš i čistu posteljinu.
Briga se pokazala neosnovana jer moj hotel i ulica u kojoj je hotel smješten nema apsolutno veze s Kambodžom. Zbunjena opet i opet tolikim razlikama između jednog i drugog ugla ove zemlje. Kao da je netko stavio paravan ispred provalije s cvjetnim motivom i pustio relaksirajuću zen glazbu. Upravo tako je meni moj hotel djelovao. Ovdje se nastavlja moja promjena u razmišljanju o vjerama i ustanovama za razliku od početka putovanja. Dođe mi da ukradem neki pozlaćeni kip iz hrama, prodam i dam ljudima novac da žive.
Vrijeme je bilo da prošećemo veličanstvenim Angkor Watom, najvećom vjerskom građevinom na svijetu. Najvećim dijelom je sagrađen u vremenu od 1113. do 1150. godine, u vrijeme vladavine kmerskog kralja Surjawarmana II. na prostoru od oko 2 km2. Angkor znači grad. I on zaista u svojoj veličanstvenoj pojavi djeluje modernije i bogatije od prizora današnje situacije Siem Reapa. Ovakvo nalazište smatra se veličanstvenije od svega što su Grčka i Rim zajedno ostavili iza sebe. Među kamenim kompleksima zaista zastaje dah od pogleda na sve te rukotvorine. Nezamislivo je kako su ljudi u ono vrijeme bez pomoći koju mi danas imamo u građevini napravili takve mozaike, velike građevine, nepregledne hodnike i sl. Oko hrama žive lokalni ljudi u svojoj neimaštini nadajući se turistima od kojih će užicati dolar. Okolna vegetacija je promijenjena zbog stalnog rasta tropske šume. Bilo je potrebno džunglu raskrčiti i hram ostaviti dostupnim za poglede šire mase. Fasciniraju drveća koja ostavljaju svoje gigantske korijene oko hramova poput hobotnica koje krakovima hvataju plijen. Ne čudi da su mnoge filmske scene upravo snimane na ovom području. Čudi da je ulaznica skupa i da dođe oko dva milijuna turista, a da ljudi u Kambodži žive loše. Pitam se gdje su sve pare?
Drugi dan smo preskočili pogledati novi hram, nakon još jednog obilaska unutar građevina Angkora, te smo otišli vidjeti mjesto gdje se nalaze ostatci kostiju stradalih u kambodžanskim Poljima smrti; općina Tịnh Biên, pokrajina An Giang. Tužan prizor prekinuo bi samo poneki šum vjetra u krošnjama drveća kao da prepričava stravične diktatorske događaje Pol Potova režima i njegovih Crvenih Kmera koji su u to vrijeme bili kratki s mecima te su egzekucije vršili zašiljenim bambusovim štapom. Napredak civilizacije od razdoblja Angkor Wata i vladavine kmerskog kralja Surjawarmana II, kada su rižina polja davala godišnje do tri puta usjeve te dovela Kambodžu do zlatnog razdoblja industrijalizacije, do poražavajućeg razdoblja vladavine Pol Pota i polja smrti koja je, između 1975. i 1979., na rubovima prašuma Indokine posijao komunistički režim.
To je Kambodža, zemlja oblikovana tragedijom, zemlja koja vapi za promjenama, pomoći i želji za oporavkom te vraćanju dostojanstvenog života i prave edukacije.
Laos: Zemlja nezaboravne netaknute prirode i srdačnih ljudi!
Autorica putopisa:
Emina Pršić,
TV voditeljica i spisateljica
