Dijete svakodnevno čuje veliki broj uputa i pravila i nije neobično da se djeca mogu izgubiti u velikoj količini sadržaja pa stoga više zaista ne znaju što je vama jako bitno da se pridržavaju, a što ste rekli tek “usput”. Zato je važno zapitati se što nam je doista važno da dijete nauči i usvoji, a što nam možda i nije toliko važno.
“Požuri se!”, “Operi zube.”, “To nije bilo pranje zubi, to nije trajalo ni minutu.“,”Stavi vodu u ruksak.”, “Ajde da vidim kako ćeš se sam obući.”, “Ipak daj meni da te obučem, nemamo dovoljno vremena.“, “Jesi sigurno stavio vodu u ruksak?”,”Obuj cipelice. Pogrešna noga. Drugačije.”, “Gdje ti je šal? Jesu ti rukavice u džepu? Uvijek ih negdje zagubiš.”
Ovo je samo jedan primjer koje sve rečenice dijete može čuti prije nego što uopće ujutro krene iz kuće u vrtić/školu i “započne dan”. Mnogi roditelji nisu svjesni koliko je zapravo velik broj uputa, upozorenja, kritika koje svakodnevno izgovaraju svome djetetu. U užurbanom tempu svakodnevice važno je ipak ponekad zastati i upitati se kakvu poruku takvim rečenicama šaljemo djetetu. Iako je često sve to izgovoreno u najboljoj namjeri poruka koju dijete tada dobiva može potaknuti osjećaj zbunjenosti, nelagode, srama ili pak negativno djelovati na djetetovo samopoštovanje.
Birajte način i riječi
Naravno da se ponekad javljaju situacije da npr. morate požuriti dijete jer zaista nemate puno vremena. Ipak, da bi se kod djeteta naišlo na manji otpor i kako bi povećali vjerojatnost da će dijete zaista požuriti treba odabrati na koji način to djetetu reći. Naime, dijete svakodnevno čuje jako veliki broj uputa i pravila i nije neobično da se djeca mogu izgubiti u velikoj količini sadržaja pa stoga više zaista ne znaju što je vama jako bitno da se pridržavaju, a što ste rekli tek “usput”. Zato je važno zapitati se što nam je doista važno da dijete nauči i usvoji, a što nam možda i nije toliko važno. Dobar način za to prosuditi jest zapitati se “Što je najgore što bi se moglo dogoditi ako u ovom trenutku ne bude onako kako mi mislimo da bi trebalo biti?”.
Što su djeca manja to im je teže zapamtiti i pridržavati se svih uputa i zahtjeva koje dobivaju iz okoline. Zato je važno uzeti u obzir djetetovu dob i kapacitete. Dovoljno je da postoji svega nekoliko osnovnih pravila ponašanja kod kuće, a za postizanje ostalih poželjnih ponašanja ili navika djeteta da se više fokusiramo na to da se dijete motivira na to nego da mu se to postavlja kao pravilo koje “mora” poslušati.
“Ako ne možeš reći u deset riječi, nemoj to niti izgovarati.”
Još jedan od naputaka za odrasle kada se obraćaju djetetu da mu kažu nešto što im je važno jest: “Ako ne možeš reći u deset riječi, nemoj to niti izgovarati.”. Odrasli u velikoj mjeri funkcioniraju vođeni razumom, prosuđivanjem, nekom svojom logikom, koju onda nerijetko žele podijeliti s djetetom kada mu žele objasniti zašto nešto smije ili ne smije raditi. S druge strane, djeca najčešće reagiraju spontano te se više izražavaju kroz akciju nego kroz govor. Stoga, ako želite da dijete zaista primi vašu poruku, pravilo, uputu, važno je da ju iskažete jasno i bez previše objašnjavanja. Objašnjavanjem nadugo i naširoko može se dogoditi da se vaša glavna poruka potpuno zagubi i da dijete na kraju vašeg monologa više uopće ne doživljava to što mu govorite, ne nužno zato što ste mu dosadni ili što ga to ne zanima, nego što jednostavno ponekad ne može održati pažnju i obraditi sve te informacije koje mu govorite kada mu npr.objašnjavate zašto mora jesti povrće.
Autorica teksta:
Tea Knežević,
magistra psihologije, praktičarka terapije igrom
