Na temelju nečijih postupaka možemo zaključiti što je toj osobi važno, koje su njezine vrijednosti, možemo čak i predvidjeti neke reakcije…
Nedavno sam održala jednu plesnu radionicu kojoj je cilj bio da sudionici upravo tim putem upoznaju sebe. Kako osobno nisam ekspert u plesu te mi psihologija ipak bolje leži, sudionicima je bilo nejasno kako netko tko je znalac na području psihologije a ne plesa može povezati nečiju osobnost s plesnim koracima? Kako kroz pokrete ili samo gibanje po prostoriji možemo zaključivati o nečijoj osobnosti?
Naši postupci odražavaju našu osobnost
Prije svega, voljela bi napomenuti da kroz sve što u životu činimo (ili ne činimo) na neki način održavamo sebe i svoju osobnost. Uzmimo za primjer da na poslu dijelite ured s kolegicom čiji je stol uvijek uredan, koja već godinama nosi istu istu frizuru, kojoj je bilo izuzetno stresno prihvatiti promjenu radnog vremena, koja je imala prilike dobiti znatno bolje plaćeni posao ali ga je odbila zbog njegove nesigurnosti… Na temelju njezinih postupaka možemo zaključiti što joj je važno, koje su njezine vrijednosti, možemo čak i predvidjeti neke njezine reakcije. U principu, dovoljno je samo promatrati nečije postupke kako bi shvatili kako ta osoba općenito funkcionira u životu. Vašoj je kolegici očito sigurnost kao vrijednost visoko na ljestvici prioriteta u životu, a promjene za nju evidentno narušavaju i ugrožavaju njezinu vrhunsku vrijednost sigurnosti. Ukoliko ste potpuno drugačiji od nje, vaša kolegica može vam se činiti čudna, nepoduzetna, možete se čak i ljutiti na nju jer ne iskorištava prilike. No, tako izgleda samo iz vaše perspektive. Iz njezine perspektive, svijet ne izgleda tako.
No vratimo se mi na ples. Tijekom plesne radionice polaznici dobivaju različite zadatke, a prilikom njihova izvršavanja vide se jasne razlike među ljudima. Neki se “razbacaju“ po čitavoj prostoriji, neki se lagano gibaju u nekom kutku; nekima je ugodnije gibati se sam u ritmu glazbe, a neki jedva dočekaju zadatak gdje se moraju gibati zajedno s partnerom. I dok se promatrajući druge neki zapitaju “Zašto ja ne mogu biti tako opušten kao on/ona?“, dolazimo do same srži i poante te radionice: osobnosti.
Razumijevanje i prihvaćanje
U terapijski ili savjetodavni rad vrlo često dolaze ljudi koji na neki način ne prihvaćaju sebe. Dolaze u tretman s ciljem da ih terapeut “popravi“, sa željom da u svakodnevnim situacijima reagiraju dijametralno suprotno od onoga kako reagiraju čitav život. I samoj mi se tijekom odrastanja događalo da sam patila što nisam kao moja prijateljica, što nemam neke osobine koje ima ona (a koje sam procjenjivala poželjnijima od mojih). Željela sam i ja jednom doći na tulum i zauzeti podij; željela sam biti ta koja će svojim pričama s lakoćom zabavljati nepoznato društvo; željela sam biti avanturist; željela sam raditi sve ono što mi je zapravo bilo nelagodno i što nikada nisam radila – jer sam čvrsto vjerovala da je to bolje i poželjnije i da se “trebam popraviti, ohrabriti“.
Na sreću, upisala sam studij psihologije. Tu sam saznala mnogo korisnih stvari, a jedna od njih je bila i ta da postoji nekoliko dimenzija ličnosti i da se svatko od nas nalazi više ili manje prema jednom ili drugom polu unutar jedne dimenzije ličnosti. Ovisno o tome kojem polu više težimo, razlikujemo se prema aktivnostima koje biramo, prema načinu na koji volimo provoditi slobodno vrijeme, prema tome kako “punimo baterije“, itd. Tada sam, shvativši kao pripadam skupini tzv. introverata, doživjela pravo prosvjetljenje jer sam shvatila da je samnom ipak sve u redu i da nemam što “popravljati“. Upravo tako osjećali su se i moji polaznici na plesnoj radionici kada su shvatili da su različiti od svojih prijatelja/partnera/drugih polaznika i da zapravo ne postoji pravilo koje kaže što je dobro a što loše, što je poželjno a što nepoželjno. Postoji samo različito. I dok će introverti uživati u samostalnim aktivnostima, dok će im to biti način kako pune svoje “baterije“, ekstroverti će više uživati u prisutnosti drugih ljudi i češće će birat aktivnosti koje uključuju druge ljude. To naravno ne znači da su introverti asocijalci koji se ne vole družiti – i introverti uživaju u druženju. No ukoliko introvert dođe u sredinu punu nepoznatih ljudi, zasigurno neće u isti mah postati glavni akter u toj priči – ali ekstrovert bi mogao.
Na kraju, bit je da prepoznamo i upoznamo sami sebe, da prestanemo od sebe očekivati da budemo netko drugi jer – na sreću – osobnost ne možemo mijenjati. Prihvatiti i zavoljeti sebe takvog kakvi jesmo zapravo nam omogućuje da s punim kapacitetima krenemo prema onome što želimo – na svoj način. Ima jedna izreka koja kaže “Budite svoji – svi drugi su ionako već zauzeti“ – pa u skladu s tom izrekom, imajte na umu da je vaša jedinstvenost i vaš sklop osobina upravo to što je ujedno i vaša najveća prednost.
Kako prihvatiti sebe ili kako pomoći klijentu da prihvati sebe i postigne promjene u svom životu, možete saznati na zanimljivom i opsežnom treningu “Primjena NLP-a u terapijskom i savjetodavnom radu“. Sve informacije o treningu možete pronaći na slijedećim stranicama: http://budisvoj.eu/nlp/
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)