Ne tako davno, nastala je jedna reklama u kojoj glavnu ulogu imaju mladi koji svojim sarkastičnim komentarima na neki način vrijeđaju stariju populaciju. Iako se radi o reklami a ne o autentičnim izjavama stvarnih mladih osoba, nakon dotične reklame nastao je jedan veliki jaz između mlađe i starije populacije.
Ne ulazeći u učinkovitost reklame koja je naišla na veliko odobravanje djela mladih ali i veliki otpor nešto starije populacije – ne mogu a da se ne zapitam što se zapravo dogodilo?
Odrastanje u drugačijim uvjetima
Sama se nalazim u skupini koja je negdje između te dvije populacije pa vjerujem da kao treća osoba mogu na cijelu situaciju gledati s određenim odmakom. Taj odmak iz vlastite kože i “obuvanje tuđih cipela“ nešto je što je svakako nedostajalo mladim osobama iz reklame. Da su ti mladi ljudi samo na trenutak ušli u poziciju svojih roditelja, baka i djedova, mogli bi uočiti kako nekada nije bila ista situacija niti režim kao danas. Često puta sam slušala priče iz mladosti moje bake iz kojih sam mogla izvući samo jednu poruku: sva sreća što sam se ja rodila u neko drugo vrijeme. Njezin život nije bilo nimalo lak, već od najmanjih nogu od nje se očekivalo da radi a kako je imala puno braće, roditelji im nisu mogli priuštiti školovanje. Trbuhom za kruhom otišla je u veliki grad gdje je zahvaljujući brojnim poslovima stekla sve što danas ima. Često puta je kući dolazila samo prespavati – svo ostalo vrijeme provela je na poslu: što redovnom, što honorarnom. Nije bilo nikoga da joj “uskoči“ i pomogne materijalno, emocionalno. No, ona se borila. Nikada nije niti pomislila kako njezini roditelji nisu dobri ljudi zato jer njoj i braći nisu osigurali lagodan život i financijsku situiranost. Smatrala je da je normalno da se mlad čovjek odvoji od roditelja i da se sam, svojim trudom, radom i odricanjem izbori za svoje mjesto pod suncem. No unatoč tome, njezina kćer ipak je odrastala u drugačijim uvjetima. U uvjetima u kojima je bilo normalno školovati se, postaviti dijete na noge da bi jednog dana moglo imati svoj kruh u rukama.
Za razliku od moje bake i mame, smatram da sam ja kao njihova potomka imala daleko ugodniji i lagodniji život: omogućeno mi je višegodišnje obrazovanje (konkretno, punih 17 godina), živjela sam u obitelji sve dok nisam počela sama ostvarivati redovne prihode (a za to je trebalo vremena), a izuzev osnovnih potreba imala sam osigurane i brojne druge – poput izleta, putovanja, izlazaka, vozačkog ispita itd. Sve o čemu moja baka nije mogla niti sanjati. Bi li onda bilo u redu da danas sutra svojoj baki predbacujem i ismijavam njezin način života? Bi li bilo u redu da ironično komentiram njezin rad? Bi li bilo u redu da se postavljam kao netko tko je iznad nje, znajući da sve to ne bi ni imala da nije bilo – nje? Zasigurno ne bi. I moja baka bi se imala s punim pravom uvrijediti ili rastužiti da tako nešto učinim.
Neka druga vremena…
Činjenica je da su danas neka druga vremena. No ono što bi u svim vremenima trebalo vrijediti jest međusobno poštovanje i poštivanje tuđih pogleda na svijet. Otkad znam za sebe, roditelji su me učili da je važno poštivati druge, da drugima ne moraju stvari izgledati isto kao i meni. Danas sam im zahvalna na svemu što su me učili jer me to učinilo boljom osobom, osobom koja želi rasti i razvijati se, koja zna i može preuzeti život u svoje ruke. No, vratimo se na mlade s reklame s početka teksta. Mogu li i oni isto reći za sebe? Ova reklama je pljuska za njihove roditelje koji ih vjerojatno uče isto što su učili i mene moji roditelji. Pljuska za svaku njihovu riječ kojom su u njih htjeli usaditi određene vrijednosti, pljuska kojom se potiče bunt mladih ovisnih o toj starijoj populaciji, pljuska koja poručuje da jaza između generacija treba biti.
Na kraju, sigurna sam da jedna reklama ne može uništiti sav trud roditelja da odgoje mladu osobu punu razumijevanja, tolerancije i poštivanja spram drugih. Može poljuljati stav mlade osobe o porukama koje je dobivao – no, zato bi pozvala sve mlade osobe da još jednom promisle o svemu, uključe vlastiti zdrav razum i da na temelju vlastitih promišljanja (a ne onih nametnutih od strane medija) donesu zaključak. Pozvala bi i onu malo stariju generaciju da izvuku fotografije iz prašnjavih kutija i da mlađoj populaciji uz kavu ispričaju priču o svom životu. Neka mladi, koji propagiraju slobodu, fleksibilnost i prihvaćanje svih pokažu koliko su stvarno skloni prihvatiti sve – pa čak i naše pretke. Neka stariji pokažu sve svoje hvale vrijedne vrijednosti – poštenje, uvažavanje, poštovanje – i daju do znanja mladima da ih dovoljno poštuju da mogu s njima popiti kavu. Sigurna sam da, kada uklonimo taj jaz, i jedni i drugi možemo puno naučiti i obogatiti naš život. Zar ne?
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr )
