Kao što je prethodno spomenuto, postoje određene situacije kada se kod djece krivo dijagnosticira ADHD ili se propuste uočiti neke druge specifičnosti djetetovog razvoja, koje se onda pripisuju ADHD-u. Upravo zato je jako važno provoditi temeljitu diferencijalnu dijagnostiku i isključiti sve druge mogućnosti prije postavljanja dijagnoze ADHD-a
ADHD i darovitost
Dosta broj zabilježenih krivo pripisanih dijagnoza ADHD ‘otpada’ upravo na darovite. Jedan od razloga je upravo ta predrasuda da daroviti nemaju nikakvih problema i da su oni bolje adaptirani i prilagođeni od druge djece. Ponašanja koje daroviti u školi ponekad iskazju, a mogu se pomiješati sa simptomima ADHD-a su nepažnja, visoka razina energije i impulzivnost.
Pritom valja naglasiti da se daroviti upuštaju u ponašanja slična simptomima ADHD-a onda kada im je dosadno, odnosno kada su im zadaci prelagani i ne predstavljaju izazov – tada iskazuju nisku toleranciju i neustrajnost. Upravo zato je važno voditi se prethodno navedenim smjernicama, jer daroviti imaju smanjenu pozornost samo u specifičnim situacijama (kada im je dosadno), dok s druge strane mogu zadržati fokusiranu pažnju i po nekoliko sati kada rade na aktivnostima koje su sami odabrali. Također, ponekad se može uočiti kako ni daroviti ni djeca s ADHD-om ne slijede lako upute, pravila i norme, razlozi tome su drugačiji. Djeca s ADHD-om uistinu imaju smanjenu sposobnost da slijede upute i kontroliraju ponašanje, dok neka darovita djeca imaju specifične odrednice temperamenta i ličnosti, koja ponekad dovode do sukoba s autoritetom te preispitivanja pravila i normi.
Također, ADHD ne isključuje darovitost niti utječe na kognitivan razvoj, tako da i djeca s dijagnosticiranim ADHD-om mogu biti darovita, odnosno djeca s dvojnim dijagnozama. Jako je važno imati to na umu, jer djeca s ADHD-om su u velikoj opasnosti da postižu lošiji školski uspjeh zbog svojih poteškoća te da zbog toga ta darovitost ostane nedetektirana ili krivo interpretirana.
ADHD i senzorna integracija
Senzorna integracija je još uvijek dosta stran pojam ljudima, a još više poremećaj senzorne integracije. Ukratko, informacije koje mozak dobiva od osjetilnih organa (odnosno „osjeti“), ne dolaze u originalnom obliku do mozga, nego se putem nešto dogodi pa on dolazi u jačem obliku, slabijem ili jednostavno promijenjenom. Pa tako imate na primjer hipersenzitivnu djecu na razne okolinske podražaje, koja se mogu ponašati slično kao da imaju ADHD. Vrijeme odmora je, a dijete je hipersenzitivno na zvukove. Vrlo je vjerojatno da će postati nervozno od sve te silne buke, kako ju on percipira, a može postati čak i agresivno. Ili tišina je u razredu, a ispred porzora je prometna ulica, sa svim tim silnim ometajućim zvukovima, koji mu onda ometaju foksu pažnje.
Drugi primjer je dijete koje ne vidi dobro na ploču (npr. vizualna dispraksija) pa se počne dosađivati i vrpoljiti ili čak postane frustirano, a ponekad i agresivno. Kako djeca rijetko kad znaju verbalizirati da imaju problem ili uopće niti ne znaju da to tako ne bi trebalo biti, onda jednostavno samo reagiraju na podražaj koji ih smeta, bez ikakvih dodatnih informacija o uzrocima takvog ponašanja.
ADHD i Aspergerov sindrom
Postoji podatak u stručnoj literaturi da se čak 90 posto djece s Aspergerovim sindromom (prema najnovijem dijagnostičkom kriteriju DSM V poremećaj iz autističnog spektra) prvotno dijagnosticiralo kao dijete s deficitom pažnje/hiperaktivnom poremećaju. Razlog je što djeca s Aspergerovim sindromom ponekad imaju poteškoće senzorne integracije, ne zanima ih ništa osim njihovog uskog područja interesa, ne razumiju norme društvenog ponašanja, općenito imaju problema sa slijeđenjem pravila, ponekad imaju problema sa samoregulacijom itd. Budući da imaju uredne kognitivne sposobnosti, a ponekad imaju čak i naprednije razvijen rani govor, onda okolina rijetko kad posumnja prvo u poremećaj iz autističnog spektra.
Osim već spomenutih kriterija za diferencijalnu dijagnostiku, glavna razlika je u stupnju razvijenosti socijalne kognicije, odnosno teoriji uma. Djeca s Aspergerovim sindromom imaju jako slabo ili nemaju uopće razvijenu socijalnu kogniciju. Najšire pričano, socijalna kognicija je sposobnost ‘ulaženja’ u tuđu percepciju, što također uključuje i emocionalnu komponentu (ili kako se često kaže da djeca s poremećajem iz autisitčnog spektra imaju slabo razvijenu empatiju).
Autorica teksta:
Maja Bonačić, mag. psych., praktičarka terapije igrom
Centar Proventus
Terapija igrom
