Može li naš život biti ispunjen i sretan ako smo odlučili biti bez partnera? Koje nam poruke šalje društvo?
Sjećam se da ni kao dijete nisam maštala o svom vjenčanju niti o kućici u cvijeću koju bi imala sa svojim princom. I kao dijete sam voljela provocirati svoju prilično tradicionalnu obitelj govoreći im da se nikada neću udati (i to žestoko potkrepljujući svojim sjedenjem na “čošku stola“). Ni tada mi nije bilo jasno zašto se svaki put diže prašina na spomen moje odluke kako ću jednog dana živjeti sama i zašto su me svaki put uvjeravali kako ću promijeniti mišljenje kada odrastem.
Može li naš život biti sretan bez partnera?
Iz sadašnje dobi i cipela jedne 30-godišnjakinje pretpostavljam da sam već kao dijete bila prilično buntovna. Pretpostavljam da je na moj bunt donekle utjecao brak mojih roditelja koji nije bio sretan – a koji je unatoč tome godinama egzistirao. Već onda sam na nekoj razini shvatila da na bijelom konju ne mora nužno doći princ i da nema svaka bajka sretan kraj. Ja sam tada čvrsto odlučila da će ga moja imati – s princom ili bez njega.
No, može li doista naš život biti sretan i ispunjavajući ukoliko pored nas nije naša “bolja polovica“? Ako se osvrnemo na poruke koje nam direktno ili manje direktno šalje naše društvo, odgovor je negativan. Nažalost, živimo u takvoj kulturi u kojoj je obitelj imperativ i u kojoj svatko tko nema partnera dobiva epitete “jadan“, “nesretan“, itd. Biti sam u zrelim godinama u našoj kulturi može značiti samo jedno: s tobom nešto nije u redu.
Sigurna sam da nitko od nas nije savršen i da ne postoji osoba na ovom svijetu koja se u potpunosti sviđa i sebi i drugima. No znači li to da smo “oštećeni“ i da s nama nešto nije u redu? Znači li to da je to glavni i jedini razlog zašto nemamo partnera? Na ova dva pitanja bi odgovorila s jednim velikim NE. Ne – naše manje poželjne osobine sigurno nisu razlog zašto smo sami.
Loše odnose ne treba prihvatiti
Da ne bih zvučala kao Grinch, ja doista vjerujem da ljubav postoji. Vjerujem da na ovom svijetu postoji netko tko će nas prihvatiti sa svim našim vrlinama i manama, tko će nas prihvatiti takve kakvi jesmo, bez prikrivene želje da nas “poboljša“. Netko tko neće reći: “Eh, da samo imaš drugačiju boju kosu/da si mršaviji/društveniji/komunikativniji“. Netko tko će nas voljeti cijelim svojim bićem i tko neće biti s nama jer nas iz nekog razloga treba. Netko tko će biti s nama jer to želi, netko tko neće otići prvom prilikom čim dođu do izražaja naša manje prihvatljive osobine.
No isto tako vjerujem da dok god tu osobu ne nađemo nema smisla uvjeravati se da nam je dobro i s nekim tko nas zapravo ne prihvaća. Vjerujem da je bolje biti sam i sretan nego u paru i nesretan. Činjenica je da nas druga osoba ne može učiniti sretnim ili nesretnim – naša sreća ovisi samo o nama i niti jedan princ ili princeza na bijelom konju je ne mogu donijeti (ili odnijeti). Bazirati cijeli svoj život na prisutstvu druge osobe je vrlo riskantno – što ako ta osoba ode? Što ako to nije to? Nije li to i preveliko opterećenje za tu drugu osobu?
Uvijek sam voljela sama odlučivati, bez obzira koliko puta mi se dogodilo da je ta odluka možda bila krivi izbor. Ali je bila MOJA. I učinila me takvom kakva jesam danas, učinila me osobom koja živi u uzroku i koja sama odabire sve svoje poteze i korake u životu. I da mogu vratiti vrijeme niti jednu ne bih promijenila. I meni se događalo da sam podlegla društvu i kolektivnom strahu od samoće i bila u vezama u kojima sam imala dojam da gubim sebe, da ja više nisam ja, već se trudim biti osoba koja bi se svidjela mom partneru. I koliko god se trudila, na kraju se opet ne bih svidjela – jer su temelji bili loši. Ali to je bilo iskustvo koje me naučilo da je najvažnije da se sviđam sebi i da uživam u svom društvu – jer to je jedina osoba koja će me pratiti do kraja života. I zato je važno da mi ta osoba u ogledalu bude najdraža osoba.
Od kada sam prihvatila i prigrlila tu osobu u ogledalu, drugačije gledam na ljude oko sebe. Iako se trudim biti bolja i konstatno radim na sebi kako bi meni samoj život bio lakši, nerijetko se uhvatim kako razmišljam da sam si sasvim ok takva kakva jesam. A drugima poručujem: tejk it ot liv it! Vjerujem da bi se i Pepeljuga složila sa mnom.
Ukoliko želite nešto naučiti o sebi i o odnosima s drugima ljudima te na istome i poraditi, pridružite nam se na treningu “Primjena NLP-a u terapijskom i savjetodavnom radu“. Više informacija o treningu možete pronaći na: www.budisvoj.eu.
Foto: Shutterstock
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
