Je li kompromis obavezan u romantičnoj vezi, kako naučiti razliku između sitnice i velike stvari te kako ne zamjerati partneru ako smo već pristali na ustup? Odgovore smo potražili u razgovoru s magistrom psihologije, specijalizanticom transakcijske analize Tatjanom Gjurković iz Centra Proventus
Niti jedna veza nije savršena, niti možete uvijek dobiti što želite od samo jedne osobe. Kratko, jasno i istinito.Moramo biti svijesni da je kompromis ponekad nužan za zdrave i pozitivne odnose, kako u vezi, tako s ostalim osobama u našem životu.
Je li kompromis obavezan u romantičnoj vezi, kako naučiti razliku između sitnice i velike stvari te kako ne zamjerati partneru ako smo već pristali na ustup? Odgovore smo potražili u razgovoru s magistrom psihologije, specijalizanticom transakcijske analize Tatjanom Gjurković iz Centra Proventus.
Kakva situacija predstavlja kompromis?
Kompromis je sastavni dio života, pa tako i odnosa. Svatko od nas ima određene fizičke, emocionalne, relacijske i kognitivne potrebe koje se javljaju u različito vrijeme, na različite načine, u različitim intenzitetima. Ovisno o njima, trebamo se prilagođavati jedni drugima. Prilagođavanjem jedni drugima činimo kompromise između svojih i tuđih potreba.
Zamislimo da dolazimo doma s posla i želimo partneru ispričati što nam se tog dana uzbudljivo dogodilo. Veseli i entuzijastični ulazimo u stan i ugledamo partnera kako umorno leži i gleda televiziju. Što ćemo učiniti? Hoćemo li podijeliti s njim što nam se dogodilo tog dana ili ćemo odlučiti da to ipak nećemo učiniti odmah, nego možda kasnije ili neki drugi dan? Ili ćemo se sjetiti da svoju trenutnu potrebu za dijeljenjem današnje priče možemo zadovoljiti tako što ćemo nazvati prijateljicu i njoj to sve ispričati?
Ako izaberemo da ne ispričamo partneru u tom trenutku kada smo htjeli, učinili smo kompromis između svoje potrebe i uočenog stanja kod partnera. Čak i ako smo zadovoljili svoju potrebu tako što smo nazvali prijateljicu, i dalje smo učinili kompromis u odnosu prema partneru.
Kako bi izgledalo bez kompromisa?
Dolazimo kući, imamo potrebu da podijelimo svoju priču s partnerom i bez obzira na to kako se partner osjećao, što on treba ili radi u tom trenutku, mi dijelimo svoju priču odmah jer nama to treba. Možemo zamisliti i kako bi to išlo u suprotnom smjeru – partner ima neku potrebu i bez obzira što mi radili, trebali, željeli, on zadovoljava svoju potrebu. I dok će se to sigurno ponekad događati – da će naše potrebe biti ispred potreba partnera i obrnuto – ako se to pravilo, ako se nikada ne rade kompromisi između sebe i partnera i obrnuto, partnerski odnos će „patiti“.
Kod kojih pitanja je on poželjan, a kod kojih je nebitan ili nepoželjan?
Važno je dobro poznavati sebe i partnera da bismo znali odgovor na ovo pitanje. Nekome će biti izrazito važno da ispriča odmah što mu se dogodilo tog dana, dok nekome drugome biti će važnije da ga partner podrži u bavljenju s hobijem. Dakle, odgovor leži u tome – što je svakome od vas važno, koliko se to preklapa međusobno i kako možemo jedan drugoga podržati da živimo zajedno zadovoljno. Ako znam da je meni važno da se nalazim redovito s prijateljicama, dok je mojem partneru važno da nas dvoje provodimo vrijeme zajedno, tada je važno dogovoriti se s partnerom, stvoriti kompromis kojom učestalošću je meni OK da se nalazim s prijateljicama, odnosno provodim vrijeme s partnerom, a s kojom učestalošću je njemu to isto OK. Tako oboje dobijemo u nekoj mjeri što trebamo.
Kako spriječiti da se pretvorimo u zlopamtilo (primjerice, pristanemo na nešto zbog partnera, pa mu to kasnije predbacujemo)?
Kada se potrebe jasno komuniciraju i pronalaze dogovori s kojima smo doista OK, tada se ne bi trebalo događati situacije predbacivanja. Ako se pak nađemo u situaciji da prepoznamo da smo zlopamtilo i da smo počeli sebi ili partneru predbacivati za nešto što smo se unaprijed dogovorili, prije svega bi bilo dobro da provjerimo sa sobom – s kojim dijelom dogovora nismo bili zadovoljni, odnosno, zašto sada predbacujemo sebi ili partneru? Čini li nam se da nam odnos nije uravnotežen – da mi činimo više kompromisa u odnosu na drugu stranu? Nije li naša neka potreba bila zadovoljena? Ako je tako, tada se može razmisliti koje su nam još opcije na raspolaganju da riješimo ovaj problem u odnosu? Koji su načini da se odnos više uravnoteži i da zadovoljimo svoje potrebe? Ponekad nam se čini da imamo samo jednu ili dvije opcije u rješavanju problema – primjerice da ili partner ili mi budemo zadovoljni situacijom, ali zapravo ih imamo puno više kao odrasle osobe.
Kako si možemo “utuviti” u glavu da nakon kompromisa ne bi smjeli tražiti nešto zauzvrat?
Kada radimo kompromis – primjerice dogovaramo se s partnerom da ćemo ići jednom tjedno na kavu s prijateljicama, iako bi mi preferirali dva puta – tada možemo s tim kompromisom biti:
a) zadovoljni i pomireni,
b) nezadovoljni, ali ipak to činiti i ništa ne govoriti,
c) nezadovoljni i svaki puta kada nam se otvori prilika to napomenuti,
d) nezadovoljni i kada nam se otvori prilika, tražiti zauzvrat od partnera da se on odrekne nečeg svojeg što mu je važno.
Koju opciju ćemo izabrati je na nama i našoj odluci kakav partnerski odnos želimo njegovati. U zdravom partnerskom odnosu obje strane čine kompromise jer je kao i u drugim aspektima života, to je sastavni dio da bismo živjeli zajedno.
Karmen Pužar
Foto: Shutterstock
