Emocionalno nasilje manifestira se kroz nadijevanje pogrdnih imena, vrijeđanje, omalovažavanje, okrutne kritike, sramoćenje, ogovaranje, isključivanje iz društva…
Nedavno se u proces savjetovanja u naš centar javio Marko. Marko je inteligentan, otvoren, pristupačan mladić koji je pri završetku srednje škole. Nažalost, zbog jednog događaja u školi do tada svima omiljen Marko odjednom je u razredu postao predmet izrugivanja a potom i potpune izolacije svojih „prijatelja“. Marko se zbog cijele situacije doslovno preko noći pretvorio u nesigurnog, tužnog i bespomoćnog mladića kojemu je svaki dan u toj školi postao borba za opstanak.
Kada je Marko ispričao svoju priču osjetila sam duboku empatiju prema njemu. Iako nije imao tragove fizičkog zlostavljanja, Marko je bio duboko ranjen. Sve ono što je proživio u tom razredu bilo je zapravo školski primjer emocionalnog zlostavljanja. Zlostavljanja koje je teško dokazivo, zlostavljanja od kojega nemamo fizičke tragove pa nas nitko ni ne doživljava, zlostavljanja od kojega se ponekada puno teže oporaviti nego od fizičkih ozljeda. Zlostavljanja koje nažalost u našem društvu malo tko shvaća ozbiljno. Temeljem svega što sam prošla s Markom, usudila bih se reći da ga čak ni pojedine institucije ne doživljavaju ozbiljno. I dođe mi da se zapitam: koliko boli vaše dijete/učenik/štićenik mora nanijeti drugom djetetu da biste vi reagirali i zaustavili ga? Koliko ozbiljno i koliko daleko mora otići nečija patnja da bi institucija reagirala?
Emocionalno zlostavljanje treba shvatiti ozbiljno
Prije nekoliko godina u Hrvatskoj je zablilježen slučaj gdje je jedna djevojčica izvršila samoubojstvo zbog zlostavljanja vršnjaka putem interneta. Čak i nakon njezine smrti uvrede su se nastavile. Iako se nama iz pozicije odrasle osobe može činiti da uvrede nisu opravdan razlog za samoubojstvo, nažalost iz perspektive mlade osobe koja je i bez toga u turbulentnom razdoblju života, koja prolazi kroz svoje krize, teške periode i narušeno samopouzdanje, uvrede ili pak potpuna izolacija od strane društva itekako može biti okidač. Emocionalno zlostavljanje stoga treba shvatiti ozbiljno.
Emocionalno nasilje manifestira se kroz nadijevanje pogrdnih imena, vrijeđanje, omalovažavanje, okrutne kritike, sramoćenje, ogovaranje, isključivanje iz društva... Pokazalo se da osobito djevojčice češće primjenjuju nedirektivna, profinjena, društvena sredstva kako bi uznemirivale druge djevojčice. Najčešća ponašanja ovakvog tipa su isključivanje iz istog kruga prijateljica, manipuliranje prijateljskim odnosima, širenje zlobnih glasina, ogovaranje, laganje itd. Riječi mogu biti puno snažnije od udaraca, one su brze i bezbolne za nasilnika, a mogu biti izuzetno štetne za žrtvu. I što je najgore od svega, žrtva ih može iznova i iznova proživljavati i gledati ukoliko postoji pisani trag. Ako se verbalno nasilje dopušta ili ignorira a žrtva ne zaštićuje, ono postaje normalno zbog čega se žrtva dehumanizira. Također kada dijete postane svakodnevni predmet izrugivanja, ono je često isključeno iz zajedničkih aktivnosti.
Posljedice emocionalnog zlostavljanja
I samo isključivanje djeteta iz odnosa je nasilje. Nasilje kroz odnose je najteže otkriti s pozicije promatrača, a sastoji se od sustavnog smanjivanja djetetovog samopoštovanja kroz ignoriranje, izolaciju, isključivanje ili izbjegavanje. Izostanak ikakve pažnje vjerojatno je nešto najbolnije s čim se dijete može suočiti.
Što je zlostavljanje dugotrajnije, vjerojatnost dugoročnih posljedica je veća. Kroz prizmu istraživanja, posljedice zlostavljanja su slijedeće:
- 20% žrtava izostaje iz škole da bi izbjegla maltretiranje
- 29% ima problema s koncentracijom
- 22% osjeća simptome fizičke bolesti
- 20% ima problema sa spavanjem
- određeni postotak žrtava pokuša ili počini samoubojstvo
Također i oni koji zlostavljaju suočavaju se s dugoročnim posljedicama:
skloni su postati agresivne odrasle osobe
češće od svojih vršnjaka sudski su kažnjavani
Nasilnici se ne rađaju kao nasilnici. Brojni faktori utječu na ponašanje nasilnika. Urođeni temperament je jadan od njih, ali tu su i utjecaji okoline: obiteljska atmosfera, školski život, zajednica i kultura (uključujući medije), koji dopuštaju ili potiču takvo ponašanje. Nažalost, sam medijski sadržaj koji je prepun odraslih koji se međusobno vrijeđaju, spletkare bilo na filmu ili u javnom životu ne ide u prilog dobrog modela djeci. Ukoliko roditelji dopuštaju djetetu da se tako ponaša prema drugoj djeci, a institucije zatvaraju oči, tada se dogodi jedan Marko s početka članka. Jedna djevojčica iz Zagorja. Jedna Ana, Marija, Hrvoje i niz druge djece koje iz dana u dan proživljavaju duboke traume.
Bez obzira na to je li fizičko ili emocionalno, blago, umjereno ili teško, nasilje nije normalno niti bi trebalo biti prihvatljivo u bilo kojem obliku i omjeru. Zadatak nas odraslih je da prije svega reagiramo, da zaštitimo dijete žrtvu, da dijete nasilnika suočimo s posljedicama njegovog ponašanja i pomognemo mu da sam uvidi zašto je svaki oblik nasilja loš i neprihvatljiv.
Da vlastitim primjerom pružamo model djeci, da stvaramo jedan svijet u kojemu će svaki čin nasilja biti oštro sankcioniran. Svijet u kojemu nećemo mahnuti rukom kada čujemo da u školi imamo učenika kojega je razred izolirao. Svijet u kojemu nećemo zatvoriti oči kada naše dijete uvrijedi nekoga. Svijet u kojemu se nećemo nasmijati kada nam netko dođe prijaviti emocionalno zlostavljanje. Svijet u kojemu ćemo uporno i uporno raditi na tome da postane bolji za nas i našu djecu.
Saznajte kako odgojiti sretno dijete?
Donosimo vodič za kupnju igračaka prema djetetovoj dobi
