Kao prvo, ljudski je postaviti si pitanje: Zašto? Zašto baš ja? ili Zašto baš mene? ili Zašto njemu, a meni ne? Ima puno formi tog slavnog zašto.
Čitam tako nedavno kratku priču jedne naše poznate autorice u kojoj majka glavnom liku svake večeri prije spavanja objašnjava zašto su mu se neke loše stvari taj dan morale dogoditi i zašto je morao propustiti neke prilike koje je silno želio. Sve je to jedan veliki plan svemira zbog kojeg mi ponekad moramo propustiti stvari koje iz različitih razloga zapravo nisu bile dobre za nas, zbog kojih bismo propustili neka druge, bolje prilike ili zbog kojih bi doživjeli nešto loše ili opasno.
Klasičan primjer racionalizacije koju mnogi ljudi koriste kako bi zaštitili svoj ego od povrijeđenosti i gubitka samopoštovanja. No je li to tako loše? Netko će reći da jest. Reći će da je takvo razmišljanje djetinjasto i nezrelo i da se sa životnim neuspjesima i nesrećama treba suočavati bez infantilnih pokušaja racionalizacija koje u stvarnosti ne drže vodu. No, razmišljam kako te famozne racionalizacije možda uopće nisu tako grozne.
Dobre osobe zaslužuje samo dobre stvari
Kao prvo, ljudski je postaviti si pitanje Zašto? Zašto baš ja? ili Zašto baš mene? ili Zašto njemu, a meni ne? Ima puno formi tog slavnog zašto. I često se odgovor neće nazirati ni u magli. Ostat će nam samo očajavanje, žaljenje, ogorčenje, zavist ili neka druga negativna emocija. Ovdje treba osvijestiti bitnu stvar. Čovjek je žedan smisla. Mi smo bića koja sve nastoje objasniti. I zato nas toliko boli kad je netko prema nama zločest ili nepravedan. Za nas takav postupak nema smisla. Zašto nema smisla?
Zato što ne razmišljamo o toj osobi kao nekome tko je možda traumatiziran, trenutno ili u prošlosti zlostavljan i potlačen ili naprosto užasan čovjek, već razmišljamo na način: “Ja sam dobra osoba i dobroj osobi bi se trebale događati samo dobre stvari”. To je jedan od naših nesvjesnih mentalnih kodova. Kodova prema kojima tumačimo svijet i ono što se događa nama i drugima oko nas.
Kad pak na svjesnoj razini razmislimo o toj poveznici dobri ljudi-dobre stvari, shvatimo koliko je to u realnosti nažalost neostvariva utopija. No bez obzira na to, želja za smislom ne prestaje. I to često želja za onim pojednostavljenim, idealističnim smislom, smislom koji se prodaje na policama dućana. Što jednostavnije, to nam je bliže, dok svijet funkcionira po nekim sasvim drugim mehanizmima.
You win some, you lose some
Možemo li si prestati postavljati pitanje zašto? Teško. Kao što sam već rekla, to je presnažna ljudska potreba. Mislim da je nerealno očekivati od sebe da ćemo ikada u potpunosti to prestati činiti. Svaka čast ljudima koji su došli do tog stadija i izbacili zašto iz glava i života. Zamišljam ih kao neke prosvijećene zen- budiste. Mi ostali smrtnici vjerojatno ćemo se ostatak života gombati i utrkivati s tim zamornim pitanjem. Stoga mislim da nema ništa loše u tome da s vremena na vrijeme izmišljamo priče poput brižne majke kako bi smo sami sebe utješili.
Na kraju krajeva, mi zaista ni ne znamo čemu nas je drugačiji životni scenarij mogao odvesti. Objašnjenje “da sam upisao željeni fakultet, ne bih upoznao ljubav svog života” je možda totalna glupost iznjedrena iz povrijeđenog ega, a možda i nije tako daleko od istine. Koga briga. Ako mi pomogne da bez žaljenja i ljutnje prihvatim realnost, zaista nije važno. U nekim pak situacijama, ni najmaštovitija priča neće držati vodu i dopustiti nam da oko 4 ujutro napokon uspijemo zaspati. U nekim situacijama koje se ljudima događaju, odgovora na zašto, naprosto nema. I u tom je slučaju jednostavno prihvaćanje jedina pomažuća solucija. Prihvaćanje i fokusiranje na ono što možemo kontrolirati i na što još imamo neki utjecaj. I koliko god nam se čini da su neki od nas previše privilegirani i žive živote u kojima nema potrebe za zašto, istina je da nas je većina ipak u istom položaju. You win some, you lose some. Survivor u nama ipak na kraju pobjeđuje čak i kad se pretvori u umornu majku koja izmišlja najneuvjerljivije priče.
Foto: Shutterstock
