Ispražnjeni akumulator. To je metafora koju bi iskoristila u pokušaju da dočaram one mini epizode depresije ili nezadovoljstva koje svi mi, htjeli to priznati ili ne, ponekad prolazimo.
Sladoled i YouTube
Nisu sad to neki krucijalni životni događaji, ponekad i jesu, ali većinom je riječ o fazama iscrpljenosti. One duhovne iscrpljenosti od posla, obaveza, plitkih odnosa, neshvaćanosti, jurenja za uspjehom, novcem, dobrim životom, što god to za koga podrazumijevalo. To su oni trenuci kad ti se ne izlazi iz kuće i da možeš prespavao bi dan. Za mene obično uz kutiju sladoleda i što gluplje Youtube videe. Neke takvi trenuci posjete češće, neke rjeđe, a velikim dijelom to naravno ovisi i o crtama ličnosti osobe. Ima tako vječnih pozitivaca, zabavljača u društvu, klaunova – bez posprdne konotacije, za koje kažu ˝taj je uvijek dobre volje˝. Ipak mislim i da te dobre duhove svakog društva sporadično obuzme neka mala tuga i bezvoljnost.
Charlie Chaplin je jednom izjavio: ˝Imam mnogo problema u životu, ali moje usne to ne znaju. One se uvijek smiješe.˝
Stvarno ne možemo znati što je iza kulise, kroz što prolazi osoba za koju mislimo da joj je predobro u životu, kojoj možda potajice i malo zavidimo. Puno puta sam se iskreno šokirala kad bih saznala za neke ljude u svojoj okolini da se osjećaju depresivno, da im veza ne štima, da nisu dobro. Ljude za koje sam mislila da znam sve o njihovom životu.
Srce na rukavu
Za razliku od Čaplinovaca, na drugom smo kontinuumu mi emotivci kojima je srce stalno na rukavu pa nas ljudi nakon deset sekundi što se vidimo pitaju: ˝Mara jesi dobro? Nekako si odsutna. Nemaš mi onu iskru. Tužna si nekako.˝ ili pak ˝Blistaš, baš si u elementu.˝ Ovo potonje kad se zaljubim, a tad sam i sama sebi simpatična.
Iako vjerujem u iskrenost i jako cijenim iskrene ljude, jer je to danas prava rijetkost, mislim da to nošenje srca na rukavu nije uvijek najbolja opcija.
Zašto? Kao što ni potpuno gutanje emocija nije dobro, ako pustimo osjećaje da teku kao divlja rijeka bez brane naprosto će nas vrlo brzo preplaviti, a od toga nikakve koristi. Dobro je povjeriti se nekom, razgovor s drugom osobom često je najbolji lijek, ali nakon toga treba ustati, srediti se i nabaciti najširi osmijeh. To je zapravo svojevrsni trik za naš mozak kojim mu šaljemo poruku: ˝Hej, dobro sam!˝. Paradigma ‘fake it ’till you make it’ koja često začudo pali. U zadnje vrijeme trudim se taj princip primjenjivati na vlastite trenutke praznog akumulatora. Imam neke snove i želje koje još nisam realizirala i kad me zbog toga uhvati zdvajanje i sumnja u samu sebe, prisilim se da idem među ljude, razgovaram, da se smijem.
Ne-filmski život
Kaže meni mama neki dan: ˝Kad ti se dogodi nešto loše u životu, ne smiješ se pitati ‘zašto meni’, nego što dalje mogu napraviti da bude bolje.˝ I kako je samo u pravu. Kad se pitamo ‘zašto meni’ ili ‘zašto se ovako osjećam’ ili ‘zašto ne mogu imati to i to’, onda zapravo odbijamo jednu cijelu sferu pravog, ne-filmskog i iskonskog života. Sferu ljudske patnje, boli, strahova koja je stvarna i svrhovita. Postoji ona slika EKG- a s ravnom crtom i onog koji ima padanja i rast. Taj drugi pokazuje srce koje kuca, pokazuje život. Možda pomalo i klišej, ali više od toga tako jednostavna i moćna simbolika. Bez tih padanja, sigurna sam, ne bi bilo mnogih velikih ljudi, velikih umjetnika, sportaša, političara, velikih majki i očeva, muževa i žena. Mnogo su puta upravo periodi padova za njih bili najveća motivacija da daju još više od sebe, da budu još bolji.
Najveći je izraz nezahvalnosti prema daru života odustajanje. I pritom mislim i na ona velika, ali i na ona mala, svakodnevna odustajanja, trenutke kad se prepustimo bezvoljnosti i očajanju.
Svi smo mi zapravo vječni dužnici sebi samima – dugujemo si da uvijek iznova, bez obzira na okolnosti, svaki dan svjesno donesemo odluku da ćemo živjeti najbolje, najsvrhovitije, najiskrenije moguće.
Foto: Shutterstock
