U velikom broju loših veza, mislim da ljudi, koliko god zaglavljeni u kolo rutine i samoobmane, zapravo vrlo dobro naslućuju da su se emocije istrošile i da u konačnici nisu sretni.
Dečki i cure, tko je s kim, a tko je prekinuo, tko se ženi, a tko očekuje dijete, vjenčanice, svadbene sale, medeni mjeseci i slično. Popularna tematika na kavama i trač partijama, light motiv svih ležernih druženja. Onda su tu, stručnim rječnikom, i disfunkcionalne veze. Bez potrebe za opisom, dosta nas je kroz to prošlo i vrlo dobro zna o čemu se radi.
Veze u kojima ključne stvari ne štimaju i koje opstaju iz navike, straha od osamljenosti, navezanosti na drugu stranu i svega toga pomalo. Mnogo je takvih.
U velikom broju loših veza, mislim da ljudi, koliko god zaglavljeni u kolo rutine i samoobmane, zapravo vrlo dobro naslućuju da su se emocije istrošile i da u konačnici nisu sretni. I opet, toliko ih odabire, jer da, riječ je o odabiru, ostati. Da li je to i zbog straha od ogromne promjene? Jer otići od nekoga s kim si bar neko vrijeme dijelio emocije, razgovore, smijeh, razmišljanja i svakodnevnicu na najintenzivnijoj razini, nije nimalo lako i ne osuđujem žene ili muškarce koji za to nemaju hrabrosti. Više ih ne osuđujem, a možda nije uvijek tako bilo.
Kad odnos umire
˝Od kad znam za nju uvijek je morala biti s nekim, ulijetala je iz jedne veze u drugu.˝ Jednom kad mi je prijateljica to rekla za jednu poznanicu, pomislila sam: ˝Super cura, uspješna, ima prijatelje, što joj fali i zašto se osuđuje na beznačajne odnose i radi od sebe žrtvu?˝ A onda sam s vremenom poučena i nekim vlastitim lošim i krivim odnosima, naučila suosjećati. Valjda je to ona poznata ˝hodaj prvo u mojim cipelama˝. Ponekad se naljutim i bude mi krivo, ali definitivno više ne osuđujem. Nikad ne možeš znati kroz što netko prolazi i koje borbe sam sa sobom vodi iz dana u dan, koja opravdanja i razloge svaki put iznova mora iščupati iz sebe i na taj način na novi rok umiriti povrijeđeno srce ili ponos i uvjeriti se da ipak nije tako loše.Kad govorim o ovoj temi, mogu samo u svemu bez osude ili propovjedničkih filozofija, izreći svoje mišljenje.A opet, kažem, naučila sam u ovih 25 godina da stvarno nikada ne znaš što ti život nosi i to je daleko od puke uzrečice.
Počela sam zazirati od praznih parola i apsolutizama poput ˝Ja to nikad ne bih.˝ Ne treba izazivati sreću pa da se to ˝Ja to nikad ne bih˝ pretovari u ˝O, ti to itekako bi˝ kad najmanje očekuješ. Da se vratim na tok misli, mogu samo reći svoje mišljenje, a ono se svodi na to da je život zaista prekratak za nasilno održavanje na životu umirućih odnosa.
Kamo dalje?
I da, znam za kompromis, da je žrtva neophodna i da nije uvijek sve ružičasto i dva metra iznad zemlje i leptirići u trbuhu brzo odlete, ali vrlo dobro osjetimo kad je nešto premašilo mogućnost kompromisa i žrtve. Tada čovjek duguje samom sebi da mu bude bolje, iako će prije nego što mu bude bolje, vrlo vjerojatno proći kroz oluju emocija, preispitivanja, samoće, pa i boli. Mi bismo sve preko noći i onda se sjetim onog prekrasnog filma s Jim Carreyijem i Kate Winslet u kojem bivši ljubavnici pomoću nekog čuda od mašinerije izbrišu jedno drugog iz pamćenja. Izvan filma, možda to možemo na jednu večer, u društvu, nošeni glasnom glazbom i punom čašom, ali sutradan su nakon takvih noći stvari još teže.
Međutim, imamo na raspolaganju sporije, ali zdravije metode. Obitelj, prijatelje, rad, duhovnost i jedan društveni tabuu – psihoterapiju, zapravo ništa drugo nego terapiju razgovorom. Imamo vrijeme, imamo male rituale, imamo prirodu, glazbu, čitanje. Imamo mogućnost da se posvetimo sebi. Za osobu koja se je dugo bila u toksičnoj vezi i izgubila dio svog identiteta u nekom drugom, upravo je to zapravo najteže – družiti se sa sobom, ali neophodno da se krene dalje.
Jim u filmu kaže: ˝Koji je gubitak provesti toliko vremena s nekim, da bi na kraju shvatio da ti je ta osoba stranac.˝
Taj osjećaj izgubljenog vremena može proganjati, ali ljudsko iskustvo života izvan staklenog zvona je nužno raznoliko i neki ljudi koje smo voljeli, jednostavno na kraju postanu stranci. Što možemo s tim? Zahvaliti na lijepim trenucima i oprostiti – sebi i drugome.
Foto: Shutterstock
