Svi se rađamo s jednim ustima i dva uha. Upravo takav omjer treba biti slušanja i govorenja. Komunikacija je ključ uspješnog odnosa – ne samo partnerskog nego i prijateljskog, roditeljskog, obiteljskog, poslovnog. Uspješna komunikacija vodi boljim odnosima. Da, tako to logično zvuči. No, kao i uvijek, pa tako i u ovom području, isključivost nije dobra niti poželjna.
Što zapravo znači uspješna komunikacija? Znači li to da se sve uvijek treba reći i otvoreno “staviti na stol”? Baš svaka sitnica i misao? U partnerskim vezama, znači li to da vaš/a partner/ica mora biti neprekidno priključen/a na vaše misli i uvijek i u svemu sudjelovati? Da, namjerno pretjerujem, jer odgovor je na ovo pitanje – ne.
Partnersku vezu čine dvije cjelovite osobe. Dva potpuna bića koja odabiru biti jedno uz drugo i jedno za drugo. Partnerska veza nije odnos u kojemu nas dvoje postajemo jedno, nego i dalje ostajemo dvoje. A samim tim komunikacija između partnera mora biti komunikacija između dvije potpune izgrađene osobe.
Je li u potpunosti otvorena komunikacija ključ uspješne veze? Ništa što je pretjerano ili ekstremno nije dobro. Pa tako niti u potpunosti otvorena komunikacija između partnera (pod time mislim na govorenje apsolutno svega, svake sitnice i događaja iz života).
Umjerenost je zapravo uvijek ključ uspjeha. Brojna su psihološka istraživanja proučavala što čini uspješnu komunikaciju između partnera. Tako je jedno istraživanje pokazalo da je za uspješnost veze vrlo važno dijeliti sitnice iz svakodnevnog života, prepričavati svakodnevne događaje i sitne dogodovštine. No, drugo je istraživanje pokazalo da samo pričanje o sitnicama i svakodnevnim dogodovštinama ne osigurava uspješnu vezu, nego upravo razgovori o nekim smislenijim i ozbiljnijim temama i mogućnost da neke strahove, neugodna iskustva i neizvjesnost međusobno dijelimo, utječu na kvalitetu veze između partnera. Upravo to pokazuje da je važno biti umjeren i “u sredini“ u svemu, pa tako i u komunikaciji s partnerom.
Ako niste sigurni trebate li nešto reći partneru ili ne, uvijek je, gledano iz perspektive kvalitete veze, bolje reći. Ako je stvarno sitnica – nikome ništa. Ako je to važna stvar, bolje da se iznese na vidjelo pa da zajednički možete odlučiti što ćete s time napraviti.
Što treba znati vezano uz komunikaciju (s partnerom/icom)?
1. Ne komuniciramo isto. Nikada u povijesti muškarci i žene nisu komunicirali na identičan način. Nemojte na to gledati kao na prepreku, nego kao na izazov za učenje. I prestanite očekivati da će vaš partner/ica razgovarati s vama na isti način kao što vi razgovarate sa svojim prijateljima/cama. Neće. Nikada.
Muškarci su u komunikaciji jasniji, dosljedniji, racionalniji. Žene više pažnje posvećuju neverbalnim znakovima, osjetljivije su na nijanse u komunikaciji i verbalni faktor im je razvijeniji (ne, to ne znači da više pričaju, to jednostavno znači da imaju veći vokabular, poznaju više riječi, bolje ih razumiju i povezuju u cjelinu). Ne postoji pravilo koje kaže da je muški način komuniciranja “pravilan“ ili da je ženski način komuniciranja “ispravan“. U nekim situacijama nam bolje odgovara jedan, u drugim situacijama drugi način. No oba su ispravna.
2. Komunikacija je vještina koja se uči. Kao i plivanje, skijanje i vožnja biciklom. To je vještina. Većinom smo svi rođeni sa sposobnošću govora. Ali razgovarati učimo.
Već i činjenica da čitate ovaj tekst znači da ste svjesni toga da razgovarati možete naučiti djelotvornije, kvalitetnije, jasnije. U komunikaciji, naime, uvijek postoji veća ili manja mogućnost pogreške – ono što kažem i ono što slušatelj čuje nikada nije ista stvar. Zato je uvijek dobro pojasniti, proširiti ono što pričam, upitati ako nam nešto nije jasno. Podrazumijevanje (posebno u komunikaciji) je uvijek put u nerazumijevanje.
3. Komuniciramo na dvije razine – sadržajnoj i odnosnoj. Sadržaj komunikacije je ono što kažemo riječima. Dakle, samo riječi, koje možemo prenijeti slovima na papir. Odnosni dio poruke utječe na odnos između osoba koje komuniciraju, a sastoji se od tona glasa, mimike, brzine govora… dakle, ne onoga što kažemo, nego onoga kako nešto kažemo.
Ljudi imaju “ugrađene senzore” za odnosni dio komunikacije – uvijek prepoznamo kada sadržaj (ono što osoba kaže) i odnosni dio (način na koji to kaže) nisu u suglasju. I uvijek reagiramo na odnosni dio. Ako na pitanje “Što je bilo?“ upućeno partneru dobijemo odgovor: “Ništa“, već po tonu glasa znamo je li to “ništa“ iskreno ili ne. Reagiramo, ne na sadržaj, nego na odnosni dio. komunikacije.
Jučer, danas, sutra…
PROŠLOST
Važno je da partner/ica zna vašu prošlost. Ne svaku sitnicu, ne svaki detalj. Možda neke stvari možete “preskočiti“, ako smatrate da će ga/ju povrijediti ili bespotrebno uzrujati (to se odnosi na događaje prije vaše veze, na što stvarno niste imali utjecaj), ali ako postoji mogućnost da će neke važne, možda neugodne, događaje iz vaše prošlosti partner/ica saznati, važno je da ih čuje prvo od vas. Od vas treba saznati informacije o vašoj obitelji, rodbini, mjestu odakle ste, dogodovštinama iz djetinjstva… na taj način spone između vas dvoje postaju jače, jer partnera/icu uključujete u svoje uspomene u kojima ga/je objektivno nije bilo. Otvarate mu/joj dijelove svoje prošlosti koje ste proživjeli bez njega/nje te je i on/a sada dio toga.
SADAŠNJOST
Svakodnevni događaji i iskustva čine vaš dan uzbudljivim, dosadnim, napornim, teškim, veselim… Podijeliti te događaje s partnerom važno je kako bi i on/a shvatio/la što je to utjecalo na vaše raspoloženje. Hoćete li ulaziti u detalje ili ne – odluka je na vama. Kao što smo već spomenuli – neke vam teme nisu jednako zanimljive, te zaista nema potrebe da njima “gušite“ jedno drugo. Ali ima potrebe da partner/ica zna što se dogodilo i kako se zbog toga osjećate (bila to pobjeda omiljenog kluba ili dugo željena haljina koja je konačno na sniženju razlog vaše sreće).
Važno je da budete upoznati s događajima koji su se dogodili vašem partneru/ici i potrebno ih je izreći naglas, bili oni ugodni ili neugodni. Brige na poslu, svađa s kolegom, nenadani slobodni dan, slučajni susret sa starim prijateljem… utječu na vaše raspoloženje u trenu kada se susretnete s partnerom na kraju dana ili poslije posla. Fer je da on/a zna što vas je dovelo u takvo raspoloženje (bilo ono ugodno ili neugodno), no nije presudno da zna svaki detalj o tome.
Također je važno podijeliti s partnerom/icom svoje stavove o nekim događajima, situacijama ili ljudima. Nije nužno niti presudno da ti stavovi budu identični, ali važno je da partner/ica bude upoznat/a s njima. Ja mogu imati svoje mišljenje o nekom filmu, osobi ili političkoj stranci, a moj/a partner/ica svoje, a u redu je da znam kakvo je to mišljenje. Ako je različito, ne moramo razgovarati o tome, možda s time možemo zajedno živjeti, a možda i ne. Ljudi se, istina je, pronalaze upravo po sličnim stavovima i mišljenjima o svijetu oko sebe. Ali to ne mora biti presudna stvar za dobru vezu. Uvijek se možemo složiti oko toga da se ne slažemo.
BUDUĆNOST
Zajednički razgovor o budućnosti, stvaranje planova o budućim događajima presudni su za kvalitetnu vezu. Ako nema potrebe za zajedničkim planovima i zajedničkim planiranjem budućnosti, razgovorima o tome što želim, planiram i hoću, pitanje je ima li veza u kojoj sam uopće budućnosti. I opet – dijeljenje baš svake sitnice koju želim i planiram nije presudno za dobru vezu, ali razgovor o tome da mi se nudi novo radno mjesto u drugom gradu i da razmišljam o tome što ću učiniti u vezi s time, vrlo je važno i bitno podijeliti sa svojim partnerom/icom.
Tajna uspješnog braka? Na njemu treba raditi 24 sata na dan, 7 dana u tjednu
Foto: Shutterstock
