Disocirano stanje je ono u kojem se osoba – svjesno ili nesvjesno – odvaja od dijela doživljaja, najčešće od osjećaja.
“Bilo je to strašno”, prisjeća se Marta, “Tata je bio pijan i urlao na mamu, prijeteći, zamahujući šakama. Užasno sam se bojala da će je ubiti i sjećam se da sam imala osjećaj kao da sjedim na vrhu ormara i promatram scenu iz udaljenosti”.
Iako tijekom psihoterapijske seanse Marta opisuje iznimno stresnu situaciju, ona djeluje mirno, njezino lice i tijelo ne odaju posebnu uzrujanost. Razlog tome je to što je spomenutu situaciju već kao djevojčica doživjela u stanju isključenosti iz neposrednog emocionalnog doživljaja, tzv. disociranom stanju.
Asocirano i disocirano stanje
U asociranom stanju osoba doživljava situaciju neposredno, svim osjetilima – osjeća vlastito tijelo, gleda, čuje, miriše, osjeća okus. Tijelo je pokretno, disanje duboko, osjećaji se intenzivno doživljavaju i utiskuju u pamćenje. Ako se radi o ugodnoj situaciju onda je to dobar način da u njoj uživamo i spremamo je kao „psihološku poslasticu“ koje ćemo se rado prisjećati pritom obnavljajući ugodne senzacije prvobitnog doživljaja.
No što ako su podaci koje nam šalju naša osjetila bolni, zastrašujući, prijete da nas preplave i van granica onoga što možemo izdržati? Na sreću naša psiha posjeduje niz obrambenih mehanizama koji se u takvim situacijama aktiviraju kako bi nas zaštitili. Disocijacija je jedan od njih.
Disocirano stanje je ono u kojem se osoba – svjesno ili nesvjesno – odvaja od dijela doživljaja, najčešće od osjećaja. Pritom sama sebe gleda iz pozicije promatrača, kao da gleda film. Tipičan stav tijela je uspravan, ramena povučena prema natrag, glava i pogled lagano okrenuti prema gore, disanje pretežito plitko. Povremeno disociranje koristan je mehanizam u našem svakodnevnom funkcioniranju, malo se „isključimo“ kako bismo razmišljali, analizirali, maštali…
U traumatskim situacijama, disocijacija nam milosrdno dozvoljava da isključimo iz svijesti emocionalnu komponentu, pomaže nam da se prilagodimo i preživimo teške situacije. Problemi nastaju ako se taj mehanizam aktivira prečesto i predugo, te nastavlja biti aktivan i nakon što je opasnost prošla. Tad postoji opasnost da se razvije neki oblik takozvanog disocijativnog poremećaja, što je najčešće vezano uz psihološku traumu.
To se dogodilo i Marti, čiji je primjer naveden na početku teksta. Kako je živjela u okruženju u kojem su svađe roditelja bile učestale, stanje disocijacije postalo je njezin uobičajeni način življenja. Kod nje se nije razvio neki od oblika disocijativnih poremećaja koji će biti opisani u tekstu koji slijedi, no ona naprosto nije bila u stanju uživati u životu, stalno se osjećala poput promatrača do kojeg ne dopiru emocije. Mentalno iznimno inteligentna i uspješna žena, bila je svjesna svoje emocionalne tuposti i iz tog razloga krenula na psihoterapiju.
Disocijativni poremećaji
Bitno obilježje disocijativnog poremećaja je raskol u funkcijama svijesti – pamćenja, doživljaja vlastitog identiteta ili opažanja okoline. Unutar šire kategorije disocijativnih poremećaja definirano je niz različitih dijagnoza:
Disocijativna amnezija – poremećaj u funkciji pamćenja
Osoba s disocijativnom amnezijom odjednom se nije u stanju prisjetiti bitnih osobnih podataka, obično nakon neke stresne epizode, a praznine u pamćenju odveć su velike da bi ih se moglo objasniti uobičajenom zaboravnošću.
Gubitak pamćenja najčešće se odnosi na sve događaje tijekom ograničenog razdoblja nakon nekog traumatskog iskustva, npr. smrti voljene osobe. Epizoda amnezije može trajati nekoliko sati ili čak nekoliko godina, a obično se gubi podjednako naglo i iznenadno kao što se i pojavila.
Depersonalizacija i derealizacija su česti disocijativni fenomeni na razini percepcije.
Riječi koje ljudi koriste da bi opisali ta stanja su: “osjećam se čudno, drukčije, sve djeluje nekako nestvarno…”. Navedena stanja kod nekih osoba se često pojavljuju kao reakcija na veći stres, prolazna su i bezopasna, no isto tako mogu biti dio dubljeg psihičkog poremećaja.
Disocijativni poremećaj identiteta, popularno nazvan “multipla ili višestruka ličnost” je fenomen o kojem su napisani brojni članci, knjige, snimljeni filmovi. Mnogima je, naime, fascinantna pojava da u jednom tijelu “stanuju” različite ličnosti koje najčešće ne znaju jedna za drugu, a mogu biti vrlo različite na nivou ponašanja, razmišljanja, emocija, pa i tijela.
Jezoviti primjer višetruke ličnosti je čuvena knjiga Dr Jekyll i Mr Hyde u kojoj je opisana borba dobra i zla unutar muškarca u kojem se izmjenjuju te dvije osobnosti. Nadalje je jedan od prvih opisa multiple ličnosti knjiga “Tri lica Eve” koju su napisali psihijatri Corbett H.Thigpen i Hervey M.Cleckley na osnovi studije slučaja njihove pacijetice Chris Costner Sizemore u kojoj se se isprva manifestirale dvije naizgled oprečne ličnosti – tiha, povučena i pristojna “bijela Eva” i zavodljiva, koketna “crna Eva”. S vremenom se pojavila i treća ličnost, Jane, koja je težila ka integraciji crne i bijele Eve, što je ujedno i najčešći terapijski cilj poremećaja višestrukih ličnosti.
Etiologija disocijativnog poremećaja identiteta i ostalih disocijativnih smetnji
Većina autora slaže se da do disocijativnog poremećaja identiteta dolazi uslijed teških trauma u ranoj dobi, često seksualne prirode, iako postoje i drugačije hipoteze. I ostali disocijativni poremećaji najčešće se povezuju sa traumatskim doživljajima.
Liječenje disocijativnih poremećaja
Pri liječenju disocijativnih poremećaja prvenstveno se koriste razne psihoterapijske metode, iako u nekim slučajevima mogu pomoći i lijekovi, često u sklopu kompleksnijeg tretmana psihotraume. Kao jedna od korisnih kombinacija pokazala se, npr., kombinacija kognitivnog pristupa, hipnoterapije, EMDR-a i art terapije.
Autor: Melita Reiner, mr.spec. kliničke psihologije, psihoterapeutkinja (ECP)
Foto: Shutterstock
