Dobra vijest je, da bez obzira na naša uvjerenja i teorije, mi u suštini posjedujemo neizmjernu kompleksnost i fleksibilnost.
Priča o orlu
Orao ima naduži životni vijek među pticama. Može živjeti oko 70 godina. Da bi doživio tu dob, orao donosi tešku životnu odluku. Kada navrši četrdesetu, njegove duge i elastične kanđe ne mogu više loviti plijen, a njegov dugi kljun postaje savijen. Njegova stara, moćna, prevelika i preteška krila zapinju i onemogućavaju let. Tada orlu preostaju dvije opcije. Umrijeti ili proći kroz proces promjene. Taj proces zahtijeva od orla da odleti na vrh planine i sjedne u gnijezdo. Tu orao kljuca svojim kljunom o kamen sve dok kljun ne otpadne. Tada strpljivo čeka da naraste novi, kako bi s njime iskljucao stare panđe i stara i istrošena pera. Nakon 5 mjeseci orao polijeće u let ponovnog rađanja i živi još 30 i više godina.
Ovisni o svojim navikama
Ljudska su bića u času rođenja vrlo krhka i nezrela. U našoj je prirodi ovisnost o okolini, bazično u djetinjstvu ovisimo o obitelji (koja ne mora nužno biti biološka), a koja nam omogućuje opstanak i razvoj. Duboko u sebi nosimo to svjesno i nesvjesno znanje i bića smo stalne prilagodbe okolini o koju se ogledamo, ali od trenutka rođenja i vrlo aktivno komuniciramo s njom. U našim je biološkim evolucijskim korijenima usađena potreba za komunikacijom kao načinom opstanka. Na neki način sam život možemo razumjeti kao stalni proces komunikacije. U tom smo smislu uvijek aktivni suučesnici.
Ono što gledamo, slušamo, njušimo, kušamo, opipamo, način na koji zrcalimo ali i bivamo zrcaljeni od roditelja, braće, sestara, baka, djedova, vršnjaka, učitelja, prijatelja, partnera… ostavlja zapise u nama. Ti zapisi oblikuju našu (samo)percepciju, tj. način na koji promatram i razumijem sebe, druge i svijet oko sebe.
Mi postajemo ono što jesmo putem odnosa koje stvaramo s drugima.
(H.R.Maturana,F.J.Varela)
Svi ti odnosi čine naš identitet i tako se priča nastavlja kroz potvrđivanje sebe putem vlastitog samopoimanja i ogledanja sebe u očima drugog.
Kako ja vidim tebe, da ti vidiš mene, da ja vidim tebe, da ti vidiš… ( G. Bateson)
Naše je samopoimanje manjim dijelom svjesni opis, a većim dijelom nesvjesni zapis. I tako na neki način postajemo ovisni o vlastitim navikama i predrasudama koje smo često spremni žustro braniti i potvrđivati njihovu „istinitost“. Za razliku od orla koji djeluje jednostavno slijedeći svoje instinkte preživljavanja u okolini, mi ljudi djelujemo i učimo uronjeni u jezik.
Razvojem jezika ljudi su stvaranjem i dijeljenjem vlastitih opisa, priča i teorija naučili kreirati kolektivna sjećanja, koja su nam omogućila verbalni, a mnogo kasnije i pisani prijenos znanja na buduće generacije. Postajemo sustvaratelji kulture i civilizacije.
Kompleksnost svake ljudske jedinke i konteksta u kojem djelujemo je neizmjerna, a jezik nam je na neki način prijenosom znanja i spoznaja olakšao snalaženje u ovom prostoru. Naši vlastiti opisi i teorije tako postaju za nas blagoslov ali i prokletstvo.
Jezik nam omogućuje da razgovaramo i dijelimo razlike našeg poimanja i razumijevanja sa sugovornicima, u razgovoru sukreiramo neki zajednički jezik i tako uvijek učimo nešto novo. Obzirom da ne postoje dva identična pojedinca, to je ono što nas uvijek iznova motivira na razgovor u kojem stalno otkrivamo sebe i jedni druge.
Problem nastaje kada uronjeni u jezik, teoriju, dogmu, slijepo vjerovanje obiteljskog i šireg društvenog sistema, ogledajući se u njega učimo o vlastitoj nemoći, strahu, nesreći, često promatrajući nasilje, bol, neimaštinu, očaj… rat, stradavanja, izbjeglištvo…. u svim tim situacijama najvulnerabilnija su djeca koja su spremna prihvatiti, prilagoditi se i voljeti bezuvjetno.
Ili naprosto, u najboljoj namjeri, možemo djeci poslati poruku da nisu sposobna, radeći stvari umjesto njih, namečući im vlastite dogme, onemogućavajući im prirodan razvoj, promjenu, rast i kreaciju.
Prepoznavanje roditeljskih emocija vezano je za opstanak, dijete je dugo u potpunosti ovisno o roditeljskoj brizi i ljubavi, ova briga i ljubav su djetetu od egzistencijalne važnosti, dijete duboko u sebi osjeća da mu o toj brizi i ljubavi ovisi život.
Unutar različitih okruženja i odnosa naše tijelo i um koji su u stalnoj međusobnoj komunikaciji sustvaraju različite emocije, akcije, osjećaje, verbalne teorije, stavovove i uvjerenja, a da bi ostali cjeloviti i konzistentni, na osnovi svih ovih različitih iskustava, stvaramo sliku svog identiteta čvsto vjerujući u njenu istinitost. Manji dio te istine je svjestan, a veći se nalazi u nešem nesvjesnom. Obzirom da naše nesvjesno ima različito, nelinearno poimanje vremena i ne razlikuje prošlost, sadašnjost i budućnost, naš opis sebe može pripadati nekom drugom, davno prošlom vremenu, postajemo poput slona od tri tone svezana za štapić utaknut u zemlju.
Postajemo ovisni o našoj vlastitoj teoriji, možemo čak vjerovati da se ne možemo mijenjati, možemo vjerovati da bi odbaciti stare navike značilo izgubiti sebe. Možemo čak vjerovati da odbaciti stare panđe, kljun i perje znači suočiti se s velikom patnjom ravnom umiranju.
Dobra vijest je, da bez obzira na naša uvjerenja i teorije, mi u suštini posjedujemo neizmjernu kompleksnost i fleksibilnost. Bez obzira je li naše uvjerenje, da je orao stvorio samo jednu suštinsku promjenu, svako se živo biće sve dok živi nalazi u neprestanom procesu i krugu promjene, prilagodbe i učenja, što je u samoj suštini života. I naš je orao rastao i učio loviti, a mlađim orlićima pomagali su stariji i iskusniji lovci.
Bez podrške i brige nitko ne bi preživio.
Posudu oblikujemo iz gline, no njezina upotrebljivost leži u prostoru koji je prazan.(Lao Tzu)
Patnja nas poziva da istražujemo i činimo promjenu, a kao što stvaramo sebe i svoje samopoimanje uronjeni u jezik i komunikaciju, kroz komunikaciju i razgovor možemo stvarati željenu promjenu.
U razgovoru s psihoterapeutom možemo činiti promjenu dijeleći naše različitosti, učiti o sebi, učiti jedni o drugima, učiti učiti na nov način, mijenjati sebe, jedni druge, zajednicu i čitav ekosustav .
Psihoterapija je liječenje razgovorom
Psihoterapeuti nalaze načine kako raditi s riječima. Psihoterapeuti unutar terapijskog razgovora uvijek iznova mogu tražiti riječi i ideje koje potiču na promjenu, i koje će potaknuti proces ozdravljenja baš kod te osobe.
Naša nam sposobnost prisjećanja i zaboravljanja omogućuje da istražimo zaboravljene dijelove sebe i zaboravljene sposobnosti.
Mi čak posjedujemo sposobnost prisjećanja, doživljavanja, razumijevanja i kreiranja prošlosti, sadašnjosti i budućnosti na nov način, iz neke drugačije, nove i sretnije perspektive.
I možda kao naš orao s početka priče, oslobađajući se ovisnosti o premoćnim krilima, starim teorijama i dogmama poletimo još dalje…. Ili se vratimo na početak drugačiji…
Nećemo prestati istraživati
I kraj cijelog našeg istraživanja
Biti će doći tamo gdje smo počeli
I upoznati to mjesto po prvi put.
(T.S.Eliot)
THE END
Autor teksta: Lidija Butković-Anđelić, dr.med., spec. psihijatrije-psihoterapeut
Učiteljica u Školi kibernetike i sistemske terapije
