Sjećam se kako me djed drži za ruku dok se uspinjemo brdovitom ulicom, vuče zapravo jer sam se ja opustila, zabacila glavu i gornji dio leđa unatrag i prepustila njegovom držanju.
Škiljeći gledam gore prema krošnjama drveća kroz koje je svjetlucalo nebo i ljutim se. Ljutim se jer na drveću raste voće, a ne slatkiši. Kako nepravedno!
Sve bi bilo tako predivno da se slatkiši mogu samo ubrati s drveća, a ne da ih mama ili baka dijele na kapaljku nakon ručka. Mogla bih pojesti koliko god želim, a na granama bi ponovno sazrijele nove slasne čokolade, ukusni bomboni i hrskavi keksi. Zašto je priroda tako nepravedno uređena?” moje su se misli i dalje ljutito parile ispod namrštenih obrva i smrknuta čela. Ova dječja težnja da nam stvari koje volimo budu servirane na pladnju ponekad nikada ne odraste. Ponekad se čovjek i dalje ljuti zato što slatkiši ne rastu na stablu. I zbog toga je nesretan, kivan na kozmičku nepravdu, nezadovoljan zbog praznine koju brka s praznim želucem.
Učenje često predstavlja neugodu
Brojni su filozofi i filozofske škole zastupale mišljenje da je ugoda bit života, prema njima, uživanje je životni cilj i najviša vrijednost. Slično je govorio i Freud, tvrdeći da čovjek izbjegava neugodu težeći postići što više ugode. Učenje čovjeku uglavnom predstavlja tu neugodu od koje želi pobjeći. Neznanje ili nedostatna sposobnost da nešto učinimo su stanja koja zahtjevaju ulaganje napora, potrebno je puno misaonog rada kako bi neznanje postalo znanje, i puno misaonog i/ili tjelesnog rada kako bi nesposobnost postala sposobnost ili vještina. Dakle, između klisure neznanja i nesposobnosti s jedne strane, te klisure znanja i sposobnosti s druge strane stoji velika rupa, jaz koji treba premostiti učenjem. A gradnja mosta, odnosno učenje, zahtjevaju puno rada.
No, s druge strane, most nam predstavlja veliko zadovoljstvo. Rezultat nas usrećuje, osjećamo da smo napredovali, znamo više, možemo više, i znamo da smo do tih postignuća došli vlastitim trudom. Ako ne izgradimo most, zbog rupe koja je ostala osjećamo neko unutrašnje nezadovoljstvo. Taj osjećaj nezadovoljstva možda nije odmah tako uočljiv, no zbog puno ćemo se takvih rupa uskoro osjećati kao švicarski sir, nekako nepotpuni i besmisleni. Osjećaj besmisla i praznine je uglavnom nesvjestan, kopka nas iznutra i nagriza poput kiseline. Učenje nas, koliko god ponekad bilo teško i naporno, u konačnici usrećuje.
Učenjem gradimo mostove, popunjavamo rupe i izgrađujemo svoje biće, definiramo svoje postojanje i osmišljavamo svoj identitet. Aktivni smo konstruktori vlastitog života, posjedujemo moć da mijenjamo stvari i da ostavimo trag.
Zato je važno da djeca zavole učenje, da u nekoj nesvjesnoj dimenziji u dubini svoje unutrašnjosti povežu učenje s osjećajem sreće, da u nekom neopipljivom prostoru njihova duha raste shvaćanje da učenjem definiraju smisao i da zahvaljujući tom bujanju smisla žive svrhovito.
Djecu je važno naučiti da ih učenje usrećuje kako bi ih jednoga dana usrećivao rad
Kako bi imali snagu oblikovati svoje djelovanje, kako bi posjedovali znanja, vještine i osobine koje im omogućuju izbor, te imali saznanje o tome da ih činjenje, aktivnost, proizvodnja, konstrukcija… čine sretnima. Puko odrađivanje posla, mehaničko premetanje, automatizirano činjenje i vegetiranje pretvaraju se u puko odrađivanje života u kojem čovjek teško može biti sretan.
Postati netko, postati netko samostalnim djelovanjem i kao posebni netko ostaviti trag, potrebe su svojstvene čovjeku da bi se osjećao čovjekom. A postati netko je proces koji se odvija… učenjem. Tada prestajemo biti ljuti što slatkiši ne rastu na drveću, naša percpecije sreće je odrasla i čarobni vrt pun serviranih želja više nas ne bi usrećivao. Kada povežemo učenje (i rad) sa srećom, želimo sami saditi drveće i uzgajati slatkiše, jer znamo da se praznina ne popunjava punjenjem želuca, već duha.
Foto: shutterstock
