Rečenicu „Na porodiljnom ste, kamo vam se žuri?“ čula sam nebrojeno puta tijekom posljednja dva mjeseca trudnoće. I mrzila je.
Jednako kao što sam se
stresla svaki puta kada bi mi čak i poznati ljudi pokušali dotaknuti trbuh. Za
sreću. Osjećala sam to kao invaziju na vlastitu privatnost, zadiranje u
energetski oklop kojim sam štitila sebe i dijete, a koji je, kako se trudnoća
bližila kraju, bio sve tanji. Jer tako mora biti.
Psihički sam se
pripremala za odvajanje od djeteta, za činjenicu da blaženo stanje duha
uzrokovano hormonima neće još dugo trajati jer se bližio termin (i moj, koji
sam izračunala sama, i liječnikov). Toliku psihičku smirenost i ravnotežu kao u
posljednjih mjesec dana trudnoće vjerojatno neću imati više nikada. Ipak,
tijekom cijele trudnoće najveća podrška bila mi je Andrea. Razgovori s njom,
naši redoviti tjedni odlasci na kave i informacije koje je ona dobivala od
svojih prijateljica iz naše male grupe za podršku, čije su trudnoće bile već
pri kraju, a svaka u odmaku od po tri mjeseca jedna od druge, bile su
najkorisnije jer jednostavno nisu uljepšavale stvari.
Sva naša iskustva
razmjenjivali smo bez cenzure te smo mogle umiriti jedna drugu. Nije nam se,
čak i u najdepresivnijim fazama trudnoće, događalo ništa nenormalno. Bili su to
problemi i promjene o kojima u knjigama ne piše ništa. S takvom razmjenom
iskustava bilo je lakše proći kroz čitav niz kriza koje prethode rođenju
djeteta. A i kasnije, u prvim mjesecima nakon poroda, naši su telefonski
razgovori bili u sličnom, necenzuriranom tonu, što mi se pokazalo vrlo dobrim
načinom rješavanja problema oko dojenja, spavanja ili nespavanja, prvih posjeta
liječniku i svega onog što je slijedilo.
Još jedna specifičnost:
većina nas je tijekom trudnoće ustanovila kako su savjeti naših majki
prilično neupotrebljivi. Majke nam nisu znale prenijeti ništa od nama važnih
emotivnih iskustava tijekom trudnoće, a neki tehnički savjeti ili savjeti koji
zadiru u medicinu bili su beskorisni jer se od njihova vremena jednostavno
previše toga promijenilo.
