“Zoon Politikon”. Za jednog od najvećih filozofa svih vremena to je čovjek – društveno biće kojem je mjesto u zajednici, u suživotu s drugim jedinkama njegove vrste. U prošlosti su ljudi koji su živjeli u zajednicama imali veće šanse za preživljavanjem. Zajedno su lovili hranu, čuvali ognjište, pomagali si.
Sad malo baljezgam zamišljajući slike iz osnovnoškolskih udžbenika iz povijesti, ali mislim da je poanta jasna. Čovjek je kroz prošlost svoje vrste naučio da je dobro i korisno živjeti s drugima i da ne treba biti sam jer samci pogibaju.
Što je s tim evolucijskim kodom danas?
Ne trebamo više jedni druge kao kompanjone u lovu na divlje zvijeri, ali u modernim džunglama i dalje lakše preživljavamo držeći se u grupama. Još u vrtiću djeca stvaraju prve “grupice”. Lakše se suprotstaviti onome tko ti je ukrao igračku ako iza sebe imaš ekipu koja ti čuva leđa. Isto vrijedi i za osnovnu i srednju školu – podjele na manje i veće razredne “grupice” većini su poznata priča. Tu i tamo se nađe poneki odbačeni – emo klinac, neshvaćeni umjetnik ili agresivac kojeg se svi boje. Neki od njih žude za pripadanjem, a neke jednostavno nije briga.
Kasnije na red dolaze partnerske zajednice. Najprije veza, a onda za većinu i brak – oblik životne zajednice koji supružnicima pruža financijsku i emocionalnu sigurnost kroz vezu koju i zakon prepoznaje. Nije teško zaključiti da društvo ne podržava samce, a pritom je još i diskriminirajuće. Humorističan prikaz žene koja živi s tisuću mačaka postao je duboko ukorijenjeni sinonim za staru curu, tzv. usidjelicu. Pitam se je li itko ikada zamišljao donedavno okorjelog neženju, Georgea Cloonya, u stolici na ljuljanje, s mačkama u krilu.
Zajednice pod svaku cijenu
Na stranu spolne pristranosti, društvo ipak s razlogom ne podržava samački život. Gledano s pozicije preživljavanja i psihičkog i fizičkog zdravlja, za čovjeka je bolji život u zajednici.
Mnoga su istraživanja pokazala da ljudi koji imaju snažnu socijalnu podršku žive dulje, manje su bolesni i boljeg su mentalnog zdravlja. I zato svi trebamo više ulagati u veze, obitelj i prijateljstva, a manje u kuće, aute, vikendice i sve ono što pruža potrošno zadovoljstvo. Znajući sve ovo, treba još naglasiti sljedeće – da zajednici, ali onoj kvalitetnoj! Cijela ta priča o dobrobiti života s drugima pada u vodu ako odnosi koje imamo nisu iskreni i podržavajući. Koliko je samo groznih brakova, toksičnih veza i neiskrenih prijateljstva kojima je jedini i isključivi pogon opsesivni strah od samoće? Na to odgovaram – Bolje 15 mačaka nego loš brak koji na kraju ne da nam neće produljiti život, nego će ga naprotiv, skratiti djelujući kao neprestani izvor stresa i frustracije.
Samoća – put do sebe
Zapravo, samoća nekada može biti optimalna priprema za dobar brak i dobru vezu. Čvrst i slojevit identitet gradi se kroz kontakt s ljudima, ali velikim dijelom i u privatnim trenucima u kojima naše misli ne bivaju zaglušene vanjskim utjecajima. Kroz samoću čovjek najbolje upoznaje sebe te kasnije lakše zna procijeniti u kojim aspektima može pristajati na kompromise, a koje vrijednosti predstavljaju njegovu bit koje se ne želi odreći. Također, mnogi ljudi, cijeli život ne nauče voljeti sami sebe pa onda to grčevito pokušavaju kompenzirati kroz odnose s drugima. No zdravoj ljubavi za druge uvijek je preduvjet ljubav prema sebi.
Samoća i u tom procesu zdravog samoljublja ima važnu ulogu. I iako je točno da je zajednica prirodno čovjekovo okruženje, nije uvijek za baš svakoga. Neki ljudi ipak biraju samoću ne samo kao prijelazno stanje, već oblik života – i to je sasvim u redu.
Takvi ljudi će biti mnogo sretniji kao vječni samci nego u braku kojeg bi uvijek doživljavali kao formu zatvora i sputanosti. Najgore je pak kad se dio njih, pod onim društvenim pritiskom s početka priče, uvjeri da je životni stil većine i njihov izbor. Primjer sam već spomenula – naime, uvjerena sam da je George Clooney, bez obzira na zgodnu suprugu, u dubini duše djedica s mačkama, ali ni jedan sila ne stišće tako jako kao ona društvena.
Foto: Shutterstock
