˝Jesi li jela? Što si jela? Jesi se dobro obukla? Imaš li i dalje temperaturu? Kad se vraćaš u Zagreb? Jesi popila vitamine? Jesi stavila hranu u zamrzivač? Jesi odmrznula hranu? Jesi si kupila voće?˝ I dalje, iako imam 25 godina, svakodnevno mogu čuti ova pitanja u slušalicu mobitela.
Misli li moja mama da sam pomalo nesposobna za život? Vjerojatno mrvicu, ali sam istovremeno sigurna da bi mi ista ta pitanja postavljala i da sam majstor organizacije vremena, prostora i života i da zna da ima najodgovornije dijete na svijetu. I da, često mi ide na živce, pogotovo kad čujem isto pitanje deseti put u tri dana i pokušavam joj pribranim glasom dati jedan te isti umirujući odgovor koji će ju ušutkati na kratke staze.
Bez obzira na sva zamarajuća i dosadna pitanja i ponavljajuće razgovore, neću lagati, ipak je lijep osjećaj znati da imaš nekog tko za tebe bezuvjetno i iskreno brine. Takva ljubav i briga ne može se usporediti ni s jednom drugom – prijateljskom, bratskom, ni partnerskom. Ta veza je dijelom i biološki uvjetovana i zato je drugačija od svake druge privrženosti u životu. Ipak, mladi odrasli ljudi si često nikada do kraja ne osvijeste koliko je našim roditeljima, a pogotovo majkama teško kad se od njih odvojimo.
Sindrom napuštenog gnijezda
Psiholozi ono što naši roditelji tada proživljavaju slikovito nazivaju sindromom napuštenog gnijezda- sasvim normalna pojava emocija kao što su tuga i osjećaj gubitka koji nastupaju jednom kad odrasla djeca napuste roditeljski dom. Ironija je u tome da su upravo roditelji ti koji potiču našu samostalnost, pa čak ponekad i u polušali znaju izjaviti nešto dražesno tipa: ˝Jedva te se čekam riješiti˝, ali onda kad se to jednom napokon i dogodi, operu ih žestoke emocije i shvate da nas se zapravo nikada neće riješiti.
Mnogi od nas iako osjećaju koliko njihovi roditelji brinu i koliko im nedostaju, često u vrevi odraslog života pronalaze izgovore da ne upute mami taj jedan petominutni poziv dnevno koji će njoj silno značiti. No iako su nama umor, nedostatak vremena i druženje s drugim ljudima opravdani izgovori za nejavljanje, sjetimo se da našim mamama nikada nisu. Nije mnogo potrebno da bismo im umirili brige i strahove, a ipak to odlučimo ne učiniti. S druge strane, kad smo u nekom problemu mnogi od nas će se za savjet i utjehu prvo obratiti upravo mami ili tati. ˝Mama ne znam upaliti veš mašinu, na koliko se stupnjeva meso peče, posvađala sam se s dečkom, boli me umnjak, ne znam što da kupim frendici za rođendan, gnjave me na poslu, bojim se da ću pasti ispit, mama, mama, mama– Katica za sve. Nije li ovaj ogroman nerazmjer u pružanju podrške zapravo jako sebičan? Sigurna sam da oni koji će jednog dana imati svoju djecu ili su im djeca još mala, zasigurno ne razmišljaju takvu roditeljsku ulogu pod stare dane. Zaboravljamo da smo u mnogim stvarima najmoćniji primjer svojoj djeci pa tako i u odnosu prema vlastitim roditeljima.
Hrana iz zamrzivača
Koliki od nas će radije vikende, slobodno vrijeme, putovanja, proslavu nove godine i bezbroj drugih prilika za druženje u 90 % slučajeva radije provesti s nekim drugim nego s mamom?
To vrijedi čak i kad debelo premašimo tinejdžerske godine u kojima je takav izbor sasvim razumljiv. Ali kasnije u dvadesetima, iako i dalje imamo potrebu za intenzivnim razvijanjem prijateljstava i veza ipak bi barem malo više posebnih trenutaka mogli posvetiti svojim majkama. Priuštiti im tu i tamo odlazak u kino, na koncert, obradovati ih ručkom ili večerom. Iz nekog je razloga teško razviti puni osjećaj za tu posvećenost. Moguće je da ne možemo razumjeti kako je našim mamama dok jednog dana sami ne budemo imali svoju djecu, ali trebamo znati da vjerojatno nema goreg osjećaja na ovom svijetu od kajanja za propuštenim. Zato treba čuvati i njegovati trenutke koje imamo i izboriti se za nove bez obzira koliko nam život bio užurban, a raspored isplaniran za svakog drugog osim za one najvažnije. Hvala mama na svoj zamrznutoj hrani, zbog tebe još nisam naučila kuhati, ali barem nikada nisam gladna!
Foto: Shutterstock
