Moja prva godina nakon diplome privodi se svome kraju. Sjećam se uzbuđenje koje je u meni raslo kad sam ne tako davno, razmišljala o životu koji me čeka nakon fakulteta. Sjećam se maštanja o tome kako ću biti samostalna, zaposliti se, raspolagati vlastitim novcem, riješiti se fakultetskih obaveza, ispita i rokova. Danas nekako mogu podvući crtu ispod prve godine otkako više nisam studentica i osvrnuti se na ono što sam u njoj imala prilike naučiti. Kao prvo, shvatila sam da je poslovica “od kolijevke pa do groba, najljepše je đačko doba” definitivno istinita. Bar u mom slučaju. Koliko god je zakon imati svoje novce, biti nezavisan, i početi (ili bar pokušavati) graditi svoju karijeru, toliko stresa donosi svijet ozbiljnih, odraslih ljudi. Toliko da i dalje nisam sigurna želim li biti dio njega ili ostati zarobljena negdje na pola puta do zrelosti.
Na rubu pameti
Čini mi se da odluke koje moraš početi donositi stvaraju veo anksioznosti i brige koji te koči da živiš spontano i neopterećeno. Hoću li pronaći posao? Ako pronađem posao, hoću li u njemu uživati? Hoću li imati dovoljno novaca za sve ono što u životu želim ostvariti? Hoću li jednog dana biti rob neke banke i kredita? Hoću li biti rob svog posla? Hoću li, hoću li…? Sa 19 i pol godina ako si jako zreo, možda si i svjestan ponekog od ovih pitanja, ali su ona negdje iza, “in the back of your mind”. Bitno ti je da stigneš naučiti skriptu za idući ispit, a egzistencijalno- profesionalne krize za većinu tada spadaju u SF kategoriju. Živiš za vikende, tulume i izlaske. Rješavaš ispit po ispit, ne zamarajući se pritom previše kamo sve to uopće vodi. Odredište tog puta kojim si krenuo je negdje u magli, daleko i nedodirljivo, u nekom drugom svijetu.
Uhvati me ako možeš
Međutim, kad-tad to odredište odjednom iskrsne iz magle, a tabla na kojoj bliješti “Cilj” neke, sad već bivše studente, silovito udari posred čela. Sva ona pitanja koja su ležala u zatiljku malog mozga osvanu u punoj težini i odjednom ti počnu preokupirati previše slobodnog vremena. Ovisno o tome kakva si osoba, možeš početi manje ili više paničariti. Moram priznati da otkako sam diplomirala, tu i tamo lagano paničarim. Često se uhvatim kako preispitujem sve – odabir fakulteta i zanimanja, odnose s ljudima, trebam li tražiti posao vani, trebam li započeti s novim obrazovanjem, trebam li ostaviti sve i krenuti na putovanje oko svijeta i slično. Tad se tješim da je sve to valjda normalno jednom kad shvatiš da ti je trideseta bliža nego dvadeseta. Osjećaj da nešto, iako ne znam točno što, neću stići učiniti ili uhvatiti na vrijeme, ponekad je nepodnošljiv.
Imaš diplomu? Pa što onda?
K tome, postoji iluzija koju sam u ovih godinu dana osvijestila, a nazvala bih ju “Imaš diplomu? Pa što onda?”. Nije pretjerano reći da u današnjem svijetu, u kojem se cjelokupno ljudsko znanje udvostručuje svake dvije i pol godine, imati završen fakultet ne znači mnogo. Znači biti na prvom poglavlju debele knjižurine. Stvoriti sebi ime i steći neophodno iskustvo u području koje nas zanima je borba i “laktarenje” koje podrazumijeva mnogo više vještina i znanja od onih koje dobijemo na fakultetu. U tom svijetu nakon fakulteta postoji milijun i jedan situacija koju moraš prožvakati. I učiš putem, jer nema skripte ili udžbenika koji će ti dati upute kako postupiti. Ali baš zato, ono što se više od svega tada traži jesu hrabrost i vjera u samog sebe. Osobine koje je tako teško njegovati kad onako naivan shvatiš da si ušao u čopor vukova koji su odavno razvili debelo krzno. I onda kad svaki put iznova odlučuješ trebaš li postati vuk samotnjak ili dio nekog novog čopora, korisno je postaviti si tri pitanja- “Tko sam ja? Kakav želim postati? i Što sam sve za to spreman učiniti?”. Odluka je tada mnogo lakša, jer univerzalan odgovor u svijetu vukova ne postoji.
