˝Nema više putovanja po zimi˝, cvokoćem kroz zube. Zabundana sam kao da se ide na Himalaju, čak sam odjenula svoju ružnu jaknu koja stoji u ormaru isključivo za sibirsko vrijeme, sve samo da mi ne bude hladno.
Ipak, dok zajedno s ostatkom grupe pred nekim skupim hotelom u kojem nismo odsjeli čekam bus koji je zapeo tko zna gdje, smrzavam se kao nikad u životu, a vjetar mi šiba lice sa sve četiri strane svijeta. ˝Ovo je zadnji put da negdje putujem po zimi˝, kaže mi mama 15 – ak minuta poslije. Obje smo promrzle do kosti i već sad znam da će oporavak od ovog odmora trajati naredna tri dana.
Kuhano vino i GMO slatkiši
Iduće poslijepodne zbrajamo koliko smo novaca u ta dva dana potrošile. I sad me steže u srcu pri pomisli na iznos. Za cca. 8 sati provedenih na ulicama Budimpešte izgubile smo se jedan i pol put pa sam se većinu tog vremena pitala kako se netko tako loše može snalaziti u prostoru i vremenu i zaključila da nikad ne bih mogla biti turistički pratitelj ili vodič jer cijela grupa, a često i vozači ovise o tvojoj spacijalnoj inteligenciji. To me malo rastužilo.
Kasnije smo šetali među tridesetak nabijenih ,usko poslaganih ˝božićnih˝ kućica. Bolje rečeno, probijali smo se kroz mase i mase ljudi i neku gustu mješavinu mirisa svih postojećih vrsta kobasica, kuhanog vina, rakija, kave i GMO slatkiša.
Gledala sam ljude oko sebe i pitala se je li im hladno kao meni, jer su mi svi izgledali isto tako zabundano, ali nekako sretnije i toplije. Možda se samo ja ovako smrzavam. Što nije u redu sa mnom i zašto ne mogu uživati u adventu kao ljudi s postera u tramvaju? Možda imam nekih ozbiljnih problema s termoregulacijom, a da toga uopće nisam svjesna. Kasnije sam po busu čula druge putnike kako se žale na od hladnoće utrnute ekstremitete, psovke su letjele na sve strane pa mi je to bilo dovoljno da se utješim da je s mojim centrom za regulaciju temperature ipak valjda sve u redu.
Borba za preživljavanje
Nakon što smo već dobrano ogladnite, a prije prve epizode gubljenja, pronašle smo restoran koji je pratiteljica na putu preporučila kao ˝jeftin˝. Pored tjestenine s preljevom od rajčice stoji nekoliko nula, ukucavam iznos kao pravi Balkanac na kalkulator, dijelim i saznajem da bi me ovaj skromni obrok koštao oko 80 kuna. A što sad, nije svaki dan bal ni maskenbal, iako se za wc čeka pola sata, a konobar je ljigavo preljubazan, ipak ostajemo naručiti. Dok sam nakon ručka čekala majku da se vrati s toileta, zamjećujem jedan vrlo zanimljiv fenomen. Sjedimo na frekventnom mjestu, mnogo ljudi ulazi i izlazi iz restorana, većina okrećući se kad uoči da nema slobodnih mjesta. Međutim, krajičkom oka primjećujem dvije gospođe azijskog podrijetla kako dolaze prema meni iako su na stolu još dvije polupune čaše, a ja mirno sjedim bez naznaka da sam pred odlaskom. Pravim se da ih ne primjećujem iako mi sad već stvaraju visoku dozu nelagode. Uskoro jedna odlazi tražiti mjesto, a druga se zadere prema meni ˝You finished?! You finished?!˝križajući rukama pred sobom. ˝No˝, odgovaram kratko i spuštam glavu nazad prema mobitelu.
Primjećujem da mame nema dobrih 20 minuta i počinje me obuzimati panika da su je odveli u bijelo roblje. U idućem trenu primjećujem neku stariju gospođu koja pije kavu stojeći za šankom i bulji ravno u mene. Ne da se smesti, bulji kao da sam ja centar njenog svijeta. Odmah mi je jasno što želi, iako je neumorno ignoriram. Mame i dalje nema. Kombinacija buljenja iz smjera šanka i paničnih misli o majčinoj otmici sprječava me da smireno razmišljam. Dvije prijateljice sa susjednog stola se ustaju, a netko se odmah stvara do njih. Govori im posprdno dovoljno glasno da ju čujem: ˝Hvala Vam. Ova tu sedi već pola sata!˝ Primjećujem da mame stvarno nema već pola sata i ustajem se tražiti je. Ne nalazim je u redu pred wc-om i panika je dosegla maksimum. Dok sam razmišljala što mi je za činiti, mama se vraća s wc-a, a ja se derem gdje je tako dugo. Gospođa sa šanka uživa.
U potrazi za smislom
U međuvremenu sam izgubila coflek sa sestrine nove kape pa mi je osim gubljenja u prostoru postalo jasno i da imam velikih problema s trganjem i gubljenjem stvari. Ali to sam znala i od prije. Najbolji je dio puta bio topao krevet u prljavom hotelu u kojem lift vozi kao da su ga programirali pijani inženjeri. Provela sam u liftu toliko vremena da sam naučila osnove španjolskog, korejskog i nešto ruskog. Generalan osvrt, puno gnjavaže za puno novaca. Teško podnosim hladnoću, ali još teže spoznaju da sam u nekom trenutku zaglavila u toj masi, u tom hektičnom, nabrijanom, ludom adventu. Pola sta prije nego što smo sjeli na bus za Zagreb zaštitari su došli po nekog dedu u Mcdonaldsu u centru grada i izbacili ga na ulicu. Par koji je dotada čekao slobodno mjesto zauzeo ga je čim su prošli kroz vrata.
Pitam se što je zaista čarolija adventa kako je nazivaju u reklamama i koliko ljudi u čitavoj toj predstavi stvarno uživa?
Smisao se, čini mi se, odavno izgubio jer u nastojanjima da oživimo blagdane s reklame često na kraju naletimo na prazninu koju ne može ispuniti nijedna ˝it˝ blagdanska destinacija ili božićni sajam, koliko god nam tvrdili da je baš to ono što trebamo. Trebamo osjećaj pripadanja, a on se u bezličnim masama najbrže gubi.
Foto: Shutterstock
