Socijalna fobija je strah od situacija u kojima osoba ima doživljaja da ju se procjenjuje.
Priča mi nedavno prijateljica kako se neka njezina kolegica iz srednje škole užasava kad mora telefonski komunicirati s npr. zubarom ili naručiti pizzu. Do te mjere da će, ako nema kome povjeriti taj strašni zadatak, radije trpjeti bolni zub i još gore – prazan želudac!
Najprije se s nevjericom smijem, pogotovo što znam da je riječ o inače normalnoj curi koja studira, izlazi, druži se i da, priča s ljudima! Kasnije, kad sam malo više o tome razmislila, prisjetila sam se jedne poznanice koju je bilo sram pitati za smjer na cesti. Ona bi radije lutala k’o muha bez glave nego se obratila neznancu za pomoć.
Strategija koja vodi prema dolje
Sigurno i vi znate nekoga koga biste mogli prepoznati u ovim opisima. O strahu od javnog izlaganja da ni ne govorim. Patološke razine tog straha vidjela sam do sada na vlastite oči puno – previše. Ne mislim na tremu koju većina nas osjeća prije nego što treba stati pred grupu ljudi. To je ona, zapravo pozitivna trema, koja te motivira i diže ti adrenalin pa si nekako budan i fokusiran. Govorim o anksioznosti koja se manifestira tako da osoba izgleda kao da će se svaki tren skljokati na pod, poslije ne može doći sebi, a kako se osjeća prije javnog nastupa, ne želim ni zamišljati.
Neke od tih slučajeva mogla bih svrstati u socijalnu fobiju, neke ne, iako su mnogi na putu da se razviju u pravi anksiozni poremećaj. Zašto? Zato što je prirodno da kad nam nešto stvara nepodnošljivu nelagodu da tu stvar, osobu ili situaciju izbjegavamo. Međutim, iz pozicije razvoja anksioznih poremećaja, upravo kroz izbjegavanje poremećaj postaje sve jači i sve nas više obuzima. S obzirom da se izbjegavanjem situacije rješavamo treme, s vremenom se ta ˝strategija˝ počinje primjenjivati na sve širi spektar situacija koje dovode do sličnog osjećaj. Tako npr. osoba koja počne izbjegavati javne nastupe, na kraju to ponašanje može generalizirati na većinu socijalnih interakcija, a pogotovo na one koje uključuju nepoznate ljude.
U ovom slučaju, ono što činimo nagonski, zapravo najmanje pomaže.
Voda do grla
Da vas sad pitam da definirate socijalnu fobiju, mnogi bi jednostavno odgovorili: strah od ljudi. Nije to tako daleko od točnog odgovora, ali nedostaje jedan bitni element. Socijalna fobija je strah od situacija u kojima osoba ima doživljaja da ju se procjenjuje. Svaka situacija koja uključuje ljude za tu je osobu mini školski test u kojem dobiva više ili manje prešutnu ocjenu, ali sasvim izvjesno debelu, sramotnu jedinicu. Možda se zato nekada za socijalnu fobiju koristio naziv školska fobija.
Ako pitam nekog na cesti gdje je ulica koju tražim, sigurno će misliti da sam tupava. Dok budem izlagala svi će vidjeti da imam ogromnu tremu i smijat će mi se. Ako zamolim prodavačicu u dućanu da mi donese cipele u mojoj veličini, sigurno ću joj biti naporna i mrzit će me. Zvuči li ikome poznato?
Te misli nisu tako strašne ako se događaju povremeno i ako usprkos njima pitamo za smjer, zagnjavimo prodavačicu i odrađujemo svoje obaveze. Međutim ovakve misli treba osvijestiti kad se pojave. Tužno je da prema podacima Američkog udruženja za depresiju i anksioznost, većina oboljelih od socijalne fobije čeka čak 10 godina prije nego što potraži pomoć. Pitam se do koje razine simptomi moraju doći unutar tih deset godina? Vjerojatno do grla, da se još jedva nekako viri iznad vode. Bez obzira u koliko smo plitkoj ili dubokoj vodi, svi ponekad društveno sramoćenje izjednačujemo gotovo s fizičkom smrću – barem s obzirom na paniku koja nas obuzme. Iracionalno, nepotrebno stresno i djetinjasto. Ako se osramotiš – ni prvi ni zadnji put. Da, možda će te netko osuđivati i pomisliti da se praviš važan idući put kad izneseš svoje mišljenje. Odi na tulum na kojem nikog ne poznaš. Provjeri informaciju tri puta s istom osobom – moguće da će pomisliti da si glup ako te ne poznaje pa ne zna koliko si zapravo pametan. Što više glupih pitanja, tuluma, govorenja, sramoćenja to si snažniji, iskusniji, a strah mršavi jer ga više ne hraniš redovito. Ima nešto oslobađajuće u sramoti nakon koje stvarno shvatiš da to nije ni približno najgora stvar koja ti se u životu može dogoditi.
Foto: Shutterstock
