Nekoć nisam voljela putovati. Nedostajala bi mi sigurnost doma i rutina koje daju životu neku strukturu koja te prizemljuje i umiruje.
Putovanja su mi često bila i naporna – pakiranje i raspakiravanje, stres oko toga jesam li sve ponijela, imam li dokumente, hoću li imati dovoljno novaca, gdje da jedem i što da jedem, općenito neke stvari o kojima, kad sam doma, ne moram brinuti. No, u zadnje vrijeme to se promijenilo i sve nabrojene stvari, iako su i dalje sastavni dio svakog putovanja, pregrmim za benefite koje dobijem kad negdje otputujem. Uz upoznavanje nove zemlje, kulturnih znamenitosti, novih ljudi i svih popratnih uzbuđenja, prepoznala sam nedavno i to vrlo duboko, sasvim nove darove putovanja i napuštanja sigurnosti dobro poznate sredine.
Nova zahvalnost
Najprije, uzimanje stvari zdravo za gotovo. Kad si u stranom gradu, nemaš pojma na koju liniju podzemne trebaš ići (pogotovo ako se u prostoru snalaziš tako ˝genijalno˝ kao ja), ne govoriš jezik koji govori većina ljudi, nekad se pomalo i bojiš pitati za pomoć, a nekad zaista i naiđeš na nerazumijevanje i nedostatak pomoći, moraš jesti hranu koju inače ne jedeš, ali nemaš baš nekog izbora, stan u kojem si odsjeo nije vidio čišćenje od prošlog stoljeća, shvatiš onda u nekom trenutku koliko su stvari koje doma imaš ˝po defaultu˝, zapravo vrijedne. Koliko te male stvari uopće nisu male i koliko čine život.
Zapitaš se kroz što prolaze ljudi koji su iz različitih razloga bili prisiljeni napustiti dom i koji proživljavaju sve to svakodnevno, vjerojatno u puno jačem intenzitetu i na puno dulji rok. Razviješ zahvalnost da si ti takve okolnosti nedostataka svakodnevnog komfora imao mogućnost odabrati, a nisi na njih bio prisiljen i znaš da se kad-tad možeš vratiti doma. Znaš da te netko u Zagrebu čeka da se vratiš, netko, neki kojima nedostaješ.
Cure, možemo na naši
Nedavno sam se vratila iz Beča i iako otprije znam da je mnogo ljudi s naših prostora tamo, opet sam se silno iznenadila. Na svakom koraku – u podzemnoj, pekarnici, kafiću, info pultu, baru, svugdje nam se svako malo događalo da u jednom trenutku čujemo: ˝Cure, možemo na naši˝. I to ˝na naši˝ nije bilo samo iz Hrvatske, ˝na naši˝ je bilo ˝hajmo pričati jezikom na kojem se razumijemo˝, bez podjela. I vidiš na tim ljudima kako im oči zasvijetle i kako ti se iskreno nasmiju i onda iza izgovorenih riječi razmijenite i nekoliko onih prešutnih – ˝Drago mi je da te vidim˝.
Ta neka povezanost koja se razvije u par minuta komunikacije u tuđoj zemlji je nešto stvarno dirljivo. I onda kad si u jednom tako velikom, multikulturnom, šarenom gradu i čuješ nekog svog, uhvatiš i neki osjećaj malenosti i osvijestiš u kojoj mjeri zapravo živiš u mikrokozmosu u kojem su tvoji problemi veći od svega ostalog. I iako je to normalno i ljudski, nekada je dobro iz tog mikrokozmosa malo izaći. Kad vidiš koliki je svijet iza njega, i kako ljudi sve žive i s čim se sve bore da bi preživjeli, nasmiješ se samom sebi i budeš ponovno zahvalan.
Bez drame
Također, putovanja neuroticima poput mene oduzimaju mogućnost beskrajnog planiranja i kontrole nad svim. Kad nam je u Beču bus za doma pobjegao pred očima i nismo znale gdje ćemo prespavati, naravno da sam najprije doživjela mini živčani slom. Zapalila sam cigaretu i pričala sama sa sobom, a istu sam se tu noć smijala u krevetu vlastitoj reakciji dok je frendica već duboko spavala. Na kraju nije moglo bolje ispasti.
Sutradan smo stigle vidjeti sve ono što smo željele, a ne bismo stigle, i svaki problem se na kraju riješio. Putovanja su odlična da se čovjek potpuno odrekne ˝drama queen˝ uloge. Osim što jačaš neke veze sa samim sobom, jačaš i veze s osobama koje putuješ. Vidite se u potpuno novom, intenzivnijem svjetlu i prema tome, ili ćete se posvađati na pasja kola ili ćete produbiti i osnažiti odnos.
Zapravo je stvar u perspektivi. Kad putuje čovjek otvara prozore svog života i izlazi iz svojih zidova između kojih je samo djetinjasto ˝ja, ja, ja˝. Tako je svako putovanje, bez obzira na destinaciju i vrijeme, zapravo put i do samoga sebe. Put vrijedan svih nečistih soba, loše hrane i propuštenih autobusa.
Foto: Shutterstock
