Ulazak u sobu punu nepoznatih ljudi. Gužve u tramvaju. Razmišljanje o pronalasku posla. Iščekivanje komentara na ovu kolumnu. Ovo su samo neke od situacija koje u meni izazivaju anksioznost.
Ulazak u sobu punu nepoznatih ljudi. Gužve u tramvaju. Razmišljanje o pronalasku posla. Iščekivanje komentara na ovu kolumnu. Ovo su samo neke od situacija koje u meni izazivaju anksioznost. S obzirom na obilježja vremena u kojem živimo, ne smijemo se sramiti razgovora o ovoj temi.
“Normalna” anksioznost
Anksioznost je svima poznat osjećaj napetosti, straha i preplavljenosti stresom. Ona je zapravo posljedica naše procjene da smo u situaciji koja je za nas na neki način ugrožavajuća. Ovo može, ali i ne mora biti točno. Kao i u većini stvari u životu sve se vrti oko naše subjektivne i često iskrivljene percepcije, a ne stvarnosti. Međutim, anksioznost nije uvijek nužno loša pojava. Ona nas može motivirati da se više potrudimo oko stvari do kojih nam je jako stalo ili nas staviti u stanje opreza i pripravnosti u potencijalno opasnim situacijama. Ukratko, osjećaj anksioznosti je “programiran” u naš mozak s razlogom.
Kad anksioznost postane problem…
Ipak, ponekad se kod nekih ljudi može dogoditi da se počnu osjećati anksiozno u objektivno bezazlenim i uobičajenim situacijama. Gužve u tramvaju su u Zagrebu svakodnevna pojava, nešto na što bi se svi koji se služe javnim prijevozom trebali naviknuti. Ipak, u meni stvaraju tjeskobu – ne volim osjećaj nepoznatih ljudi u osobnom prostoru. Bez obzira na to i dalje svakodnevno putujem tramvajem. Onog trenutka kad nas anksioznost počinje ograničavati u normalnom funkcioniranju i obavljanju svakodnevnih aktivnosti ona postaje problem koji se mora rješavati.
Gdje je zapelo?
Statistike pokazuju da i do 10 % populacije boluje od nekog oblika anksioznog poremećaja. I dok znanost u objašnjavanju nastanka ovih poremećaja koristi termine kao što su “genetske predispozicije”, “biokemija mozga” i “crte ličnosti”, osobno, u velikoj mjeri krivim način na koji živimo. Biti uspješan, biti zgodan, završiti fakultet, dobro zarađivati- čini mi se da su ovo standardi koji su nekako postali opći i koji nam se nameću od prvog razreda osnovne škole. I što ako negdje “fejlamo”? Što ako odlučimo postati slobodni umjetnik ili proputovati svijet s naprtnjačom?
Živimo u društvu koje je kontradiktorno – na van se potiče individualnost i originalnost, ali način na koji je oblikovan obrazovni sustav, način na koji funkcioniraju mediji i država istu tu individualnost od najranijih dana potkopavaju. Ljudi zapadne civilizacije izgubili su spontanost, radost nepredvidivosti. Prva priznajem da sam “control freak”- sve moram znati unaprijed, sve mora biti onako kako zamislim. I evo opet paradoksa – što više kontrole imamo, to smo više anksiozni.
Tehnologija je također uzela svoj danak – nove generacije klinaca užasavaju se osobnog kontakta, mijenjajući ga za sate provedene u zatvorenoj sobi živeći u “cyber” svjetovima. Koji je onda lijek za ovo i čeka li nas u budućnosti još veća epidemija anksioznosti? Teško je reći, ali definitivno trebamo početi više izlaziti iz svoje komfort- zone i prestati izbjegavati situacija koje nas čine nervoznima jer to uvijek dugoročno rađa još više anksioznosti. I naposljetku ljudski kontakt. Ništa ne može zamijeniti dobrobit čvrstih i kvalitetnih odnosa s drugim ljudima. Htjeli to priznati ili ne, trebamo jedni druge.
Foto: Shutterstock