Sjećam se da sam kao klinka bila zaluđena sportom. Pratila sam sve, od nogometa, rukometa, do tenisa i atletike.
Najdraža su mi bila ljeta, kad bi škola završila, a prije nego što bismo otišli na more. Tada sam na kabelskoj gledala teniske turnire koji su mi bili zanimljiviji od bilo koje sapunice. Sjećam se kad smo tata i ja čekali 3 ujutro na radni dan kako bismo gledali uživo naše na Davis Cupu. U vrijeme nogometnih prvenstava, obavezan je bio album sa sličicama u koje sam lijepila cijele reprezentacije. U poseban sam pak kartončić zapisivala rezultate utakmica apsolutno svih skupina, a ne samo one u kojoj je igrala naša repka. Tu brižnu evidenciju vodila bih sve do kraja natjecanja.
Bila sam mali freak, štreberica zaluđena sportom. Onda je došlo neko drugo doba i moj gorljivi interes za sport je nekako splasnuo. U gimnazijskim danima taj se fokus preusmjerio na umjetnost – glazbu i književnost. Iako danas sport rijetko gledam, od nekih sportskih događanja ipak ne mogu pobjeći. Osobito ako je riječ o nogometu koji je odavno uistinu postao, barem kod nas, najvažnija sporedna stvar na svijetu.
Grupa – to sam ja?
Zadnje tekme naše reprezentacije na Euru, nemojte me kamenovati, priznajem, nisam gledala. U vrijeme pred utakmice odem na Facebook, otvorim nekoliko portala, svugdje isti natpisi i euforija. Nisam više dio toga, ali razumijem i drago mi je da se ljudi mogu nečemu veseliti. I onda bum! Događaji od prošlog tjedna kad je nekolicina “navijača” prekinula utakmicu naših, ostavili su gorak okus. Natpise o pobjedi, zamijenili su natpisi o sramoćenju zemlje, novčanim kaznama, zatvaranju, javnom linču. Pokušam se staviti u “mindset” tih ljudi. Tko je normalan spreman preuzeti toliki rizik, toliko javno sramoćenje, linčovanje i bijes mase? I sve to radi čega? Najočitije pitanje u cijeloj priči. Što je tim, većinom mladim muškarcima, bilo u glavi da tako nešto učine, sasvim izvjesno svjesni posljedica?
Ovakvi fenomeni odavno intrigiraju znanstvenike jer svako ponašanje koje je u neku ruku autodestruktivno, u kojem osoba samog sebe izlaže ogromnom riziku, vapi za objašnjenjem. Svi mi pripadamo nekim grupama – nacionalnim, vršnjačkim, studentskim, političkim, pa i navijačkim. Grupe itekako utječu na naš osjećaj vlastitog identiteta i samovrednovanje. Grupe koje imaju neki zajednički cilj, simbole, pravila i hijerarhiju najčešće su povezanije i imaju istaknutiji utjecaj na pojedinca. Ako su k tome članovi grupe zajedno prošli kroz neke opasne događaje, izlagali se rizicima za dobrobit te iste grupe, unutarnja povezanost još je jača. Podsjeća li vas taj opis na neke navijačke grupe?
Kad kočnice popuste
Uzmite sada takvog pojedinca, člana jedne takve grupe koji se u potpunosti poistovjetio s grupom, dodajte nezadovoljstvo i frustraciju koju grupa zbog nečega ima i sve začinite s nekoliko bitnih obilježja većine masovnih okupljanja – anonimnost, osjećaj grupne povezanosti i uzbuđenje i euforiju. U takvom okružju pojedinac gubi osjećaj sebe.
“Ja sam Pero Perić” u potpunosti se zamjenjuje sa “ja sam mi”. Posljedica toga je da uobičajene kočnice koje čovjek ima – osjećaj srama, zabrinutost oko posljedica, pa na koncu i nekakvo samoočuvanje – popuštaju. Ako tome pridodamo i alkohol koji je nerijetko prisutan na sportskim tribinama, efekt je još veći. Događa se deindividuacija – pojedinac se gubi u mnoštvu te je u takvom stanju uma spreman na impulzivne i agresivne postupke, na koje se sam nikada ne bi odlučio, iako su npr. sankcije u oba slučaja iste.
Grupe zapravo mogu izvući ono najbolje iz čovjeka, kroz zajedništvo i usmjereni rad prema nekom istom i dobrom cilju, ali i ono najmračnije. Ovime smo samo zagrebli površinu. Kako stvarni čovjek iz malog freaka zaluđenog sportskim herojima postane netko tko s ponosom sabotira te iste heroje tema je za još jedan tekst. Tome u prilog reći ću sada samo ovo: Budi ponosan, ali najprije na samoga sebe pa nikada nećeš odbaciti vlastiti život za neke “ideale”.
Foto: Shutterstock
