Sjećate li se emisije ˝Mogu ja?˝? Ne znam kad se točno prestala prikazivati no meni je bila među dražima na dječjem programu.
Koncept emisije je bio takav da je simpatična voditeljica, na neki način u ulozi učiteljice, sjedila u krugu između desetak djevojčica i dječaka i postavljala im niz pitanja o nekoj temi. Djeca bi se podizanjem dva prsta, baš kao u školi, javljala i odgovarala na pitanja. Od tuda i naziv ˝Mogu ja?˝. Negdje u četvrtom razredu osnovne škole ta simpatična teta iz ˝Mogu ja?˝ posjetila je moju školu. Obišla je nekoliko razreda u potrazi za klincima za novu emisiju. Kad je došla do mog razreda, imali smo likovni i izrađivali neke maske za lice od novinskog papira. Od svih pitanja koje nam je tog dana postavila sjećam se samo jednog, jedinog. Glasilo je nešto u stilu: ˝Kad se čovjek može osjećati toplo iznutra?˝.
Odgovori su bili: kad stoji na suncu, kad ode pod vrući tuš, kad sjedne na radijator. Simpatična teta nastavljala je od nas tražiti još i još odgovora. Iako je prihvatila sve što smo joj nabrojali, kao da je očekivala još nešto – nešto specifično. Tada sam ja od nikuda uzviknula: ˝Kad učini neko dobro djelo!˝ Na kraju se ispostavilo da je baš to odgovor koji je tražila. Zadovoljno mi se nasmiješila i kimnula glavom. Procvjetala sam od ponosa. Idući me dan učiteljica obavijestila da sam zajedno s još nekoliko učenika dobila priliku sudjelovati u emisiji. Tema je bila sasvim tipično i dječje – ˝Što želim biti kad odrastem˝. Ja sam se tada jasno vidjela kao stroga, ali pravedna učiteljica razredne nastave (ja sam to zvala učiteljica ˝od prvog do četvrtog˝). Emisija je završila, kaseta se izgubila, a meni se to toplo mogu-ja-pitanje urezalo duboko u sjećanje.
15 godina poslije
Kaže se da se o vlastitim dobročinstvima ne treba govoriti, ali za potrebe teksta opisat ću još jednu situaciju. Sjedim nedavno, otprilike 15 godina poslije, u centru grada na ručku s voljenom osobom. Sunčan je dan, imamo malo vremena da predahnemo od posla, pojedemo i popričamo no ja sam mrzovoljna (možda zato što nisam učiteljica od prvog do četvrtog). Netko mi je taj dan digao živce, iako se sada, bez obzira što je bilo nedavno, ne mogu uopće sjetiti o čemu se radilo (svjedoči o važnosti tog ˝incidenta˝ za moj život).
Sjedimo mi tako i jedemo, ja glumim mrzovoljni uštipak, kad među ljude koji baš poput nas sjede i jedu, ušeta jedna starija gospođa. Provukla se između nekoliko stolova i u kolicima za odlaganje tacni počela prebirati boce i ostatke hrane. Činila je to vrlo brzo i spretno, gotovo nevidljivo, bez srama, kao da je sasvim normalno da svi ti ljudi oko nje sjede, jedu i pričaju o svome danu, dok ona skuplja njihove bačene ostatke. Kao da je ta slika sasvim normalna. Brzo je obavila posao i izašla van, nevidljivo kako je i ušla. U tom trenutku nešto se u meni otrgnulo i potrčala sam za njom. Sustigla sam je i gurnula joj novčanicu u ruku. Promrmljala sam nešto u stilu: ˝Molim vas, uzmite˝, bojeći se da se da je ne uvrijedim, da ne ispadne krivo. Moje, vlastitim egoizmom nahranjene sumnje, brzo su pale u vodu. Kad je pogledala prema svojoj ruci izgledala je preneraženo. Oči su joj zasvijetlile i zamolila me da mi poljubi ruke. Srce mi se u sekundi spustilo u pete i vratila sam se za stol s mješavinom ganuća, tuge i srama.
U tuđim cipelama
Osjetila sam kako odbacujem mrzovoljnost i odsječenost od drugih ljudi, ljudi koji me vole i koji mi žele dobro. Uistinu sam se osjećala, dječjim rječnikom, toplo iznutra. Na sekundu sam tamo, u tom lokalu, među svim tim ljudima, u jednoj sasvim svakidašnjoj situaciji postala ta žena. Ta žena koja je klizila među punim stolovima i tražila tuđe ostatke. Iako je trajalo sasvim kratko, to suživljavanje s tom nepoznatom ženom, stavilo je moj dan, moj osjećaje i naposljetku moj život u perspektivu. Neki kažu da osjetiti empatiju prema drugome znači staviti se u njegove ili njezine cipele. Mislim da je to izvrsna definicija. Jer ništa nas ne može toliko protresti kao kad se iskreno i potpuno suživimo s drugom osobom, osjetimo njenu tugu ili se smijemo njenoj sreći. A nagrada, iako je možda ne očekujemo, uvijek dolazi. Kroz zbližavanje s drugim ljudima, osjetiš se manje osamljenim u vlastitim bolima, u vlastitim sumnjama, strahovima i svakodnevnim borbama.
Rječnikom fizikalnih zakona, možda suosjećanje s drugima zaista proizvodi neku energiju u nama, neku toplinu koja nam nedostaje kad život postane hladan i vjetrovit i ne pomaže ni topli tuš, ni vrući radijator, nego samo pitanje ˝Mogu ja?˝. A odgovor je uvijek: ˝Možeš, možeš, možeš!˝.
Foto: Shutterstock
