Još pogledam ovaj video i idem spremati. Još deset minuta, nije tako kasno, imam vremena. Na kraju bude pola 1 ujutro, idući dan se moram rano ustati pa na pola razočarano, a na pola ravnodušno zaključim da je ipak malo prekasno za usisavanje.
Ovakva situacija se ponavlja, neću lagati, prilično često. Neke stvari, a pogotovo one koje iskonski ne volim obavljati, odgađat ću do krajnjih granica. Pritom uvijek osjećam neku neugodnu mješavinu uznemirenosti, krivnje i lijenosti koje bih se silno u tom trenutku željela riješiti, ali se naposljetku ipak prepustim tom začaranom krugu gombanja sa samom sobom.
Dva lica odgađanja
Odgađanje ima dva lica. Nekad odgađamo stvari jer nam jednostavno nisu važne, stvaraju nam dosadu i zamor. Kao meni spremanje. Ponekad, s druge strane, nam je do nekih obaveza itekako stalo, ali ih svejedno odlučimo staviti po strani. Što zapravo utječe na našu odluku hoćemo li odmah odraditi neki zadatak ili ćemo se prepustiti odgađanju?
Stvar je vrlo jednostavna – vrednujemo koliki značaj za nas ima nagrada bavljenja s obvezom nasuprot bavljenja s drugim stvarima. U slučaju kad ovo drugo prevagne, krenemo s odgađanjem. Zato je korisno uvjeriti samog sebe u važnost zadataka koji nas čeka – ˝napumpati˝ važnost uspjeha u zadatku, iako nam možda u danom trenutku i nije toliko stalo. Često je, kad se borimo sami sa sobom po pitanju bilo čega, ključ uspjeha zapravo u nadmudrivanju vlastitog mozga i načina na koji smo svi više – manje programirani, korištenju trikova koji nam omogućuju da naposljetku ne odigramo nagonski, već racionalno, na način koji će nam dugoročno donijeti najveću dobrobit.
Problem studenata
Problem odgađanja poglavito je čest u populaciji studenata. Zašto? Jedan od razloga može ležati u tome što je većina studenskih obveza kao što su ispiti, predaja seminara i slično uvjetovana nekim rokovima. Istraživanja pokazuju da što je rok dalji, to nam se teže natjerati da radimo na zadatku. Naime, zadovoljstvo, odnosno nagrada koja proizlazi iz završavanja određenog posla je kod takvih zadataka u dalekoj budućnosti. Zato nam se takvi zadaci automatski čine manje vrijednima. Zanimljiv je eksperiment u kojem se ljudima ponudi da prime manju novčanu svotu odmah ili veću, ali s odgodom. Većina ljudi odabire manju, ali trenutačnu zaradu. Ovo pokazuje da stvarima koje imaju objektivno zadane vrijednosti, pridajemo svoju, subjektivnu vrijednost i to često s obzirom na vremensku odgodu. Svota novaca koja je objektivno manja dobiva u našoj glavi veću vrijednost jer je zadovoljstvo zarade sada, u ovom trenutku. Možda je zato sebi bolje postavljati realne, ali kraće rokove.
Šira perspektiva
Odgađanje je u svojoj srži problem motivacije i vrlo dobro ilustrira važnost samo – motiviranja. Možemo imati sve talente i sposobnosti ovog svijeta, ali ako nam nedostaje motivacije, ako ne razvijemo mehanizme kojima sami sa sobom pregovaramo i izvlačimo se iz momenata kad nam je energija na rezervi, onda su svi ti talenti zapravo osuđeni na praznu egzistenciju. Što pak imaju osobe koje ne odgađaju? Pokazalo se da su oni ciljevi koji su povezani s našim pojmom o sebi – našim viđenjem kakvi jesmo, što želimo postati i našim temeljnim vrijednostima, puno manje podložni odgađanju. Drugim riječima, pokušajte si kad nešto trebate obaviti predočiti na koji način taj zadatak pridonosi stvaranju one osobe koja želite postati, vašim općim životnim ciljevima i vrijednostima.
Tako se neki totalno nebitni seminar na faksu može početi percipirati kao nužna stepenica koju je potrebno prekoračiti kako bi se završio kolegij, završila godina i naposljetku završio fakultet. Dobro je postaviti si općenitija pitanja koja izlaze iz okvira pojedinačnog zadatka. ˝Zašto uopće studiram? Zašto mi je to važno i Što time u životu želim postići?˝ Kad stavimo stvari u jednu takvu širu perspektivu, one naglo mogu dobiti veću vrijednost i time biti manje podložne zamkama odgađanja. Na kraju se sve svodi na borbu sa samim sobom, s onim hedonističkim, nagonskim ˝ja˝ i onim ˝ja˝koje teži rastu i potpunom ostvarenju svojih potencijala. Obje strane su nam svojstvene, obje imaju svoju ulogu, ali nekada svjesno moramo odlučiti koja će prevagnuti.
Foto: Shutterstock
