Ako prebrzo odrastemo, preskočit ćemo proces traženja sebe tijekom kojeg možemo doći do naših istinskih ciljeva.
Hej, stani! Razmisli!
Nije neobično ni rijetko da na početku svake nove godine čovjek samog sebe uhvati u nekoj vrsti premišljanja, preispitivanja o vlastitim dostignućima, vrijednostima, onome čemu teži, ljudima kojima je okružen. Svaka nova godina uistinu jest novi početak – simbolični i onaj stvarni.
Gdje želim ići? Kakav želim postati? To su neka pitanja koja nam se prirodno otvaraju u ovom ili nekom sličnom obliku, ali nas slijede i oblikuju. I dok tako razmišljam o novoj godini i novim počecima, bez ikakvih klišeja pokušavam samu sebe suočiti s odgovorima na ova pitanja.
Dolazim do zaključka da ovi odgovori oblikuju ono što se u psihologiji naziva osobni identitet – shvaćanje samog sebe sačinjeno od naših ciljeva, vrijednosti, stavova i uvjerenja. Jednom kad ove kategorije oblikujemo, one usmjeravaju naša ponašanja i izbore.
Vječna adolescentica
U psihologiji se tako govori o četiri različita statusa osobnog identiteta. Ove su znanstvene spoznaje jako zanimljive i primjenjive na stvarne slučajeve. Prvi status je tzv. postignuti identitet. On je povezan s osjećajem psihološke dobrobiti jer osoba zna tko je, kamo ide i čemu teži. Valja napomenuti da ovakav identitet ne dolazi preko noći. On se postiže nakon dugotrajnog propitivanja različitih vrijednosti i stilova. Osoba potom sama donosi odluku i izbor što joj se sviđa, a što ne.
Drugi se status naziva moratorij. Oni koji su u ovom statusu su i dalje u procesu traženja – tek trebaju izabrati mnoge ciljeve kojima će onda težiti. Sebe bih definitivno svrstala u ovaj status. Zvuči adolescentski, ali tako je.
Sljedeći status je preuzeti identitet. Primjer ovog statusa su vam ljudi koji žive život svojih roditelja. “Mama i tata su pravnici, pa sam ja samog sebe uvjerio da je to i moj životni izbor.”. Tako nešto. Identitet ne moramo preuzeti samo od svojih roditelja, iako je to možda najočitiji primjer. On može biti preuzet od prijateljice ili celebritya na internetu.
Naposljetku ostaje još tzv. difuzija identiteta – status koji je naoko sličan moratoriju, osim što ovakva osoba ne pokušava pronaći smjer. Ona je po tom pitanju nekako rezignirana i pasivna. Kao ni preuzeti identitet, ni ovaj status nije baš zdrav i poželjan.
Što mama, tata i susjed žele?
Iako struka kaže da su postignuti identitet i moratorij sa strane psihološke dobrobiti zdravi statusi, otvorilo mi se nedavno pitanje koliko ih društvo jednako podržava? Nekako mi se čini da se, više ili manje prešutno, od mladih danas očekuje da već po izlasku iz srednje škole budu formirane ličnosti. Da budu pravi mali odrasli ljudi koji znaju što žele raditi, koji fakultet žele upisati, jednom kad ga upišu da ga završe u roku, jasno odaberu daljnje profesionalno usmjerenje, detaljno znaju reći što im se sviđa kod suprotnog spola, kada se namjeravaju udati/oženiti, koliku plaću očekuju i gdje se vide za deset godina.
Ukratko, društvo ne cijeni i ne potiče status identiteta u kojem se osoba aktivno traži i preispituje, koliko god to na papiru lijepo i poticajno zvučalo. Način na koji funkcionira obrazovni sustav i surovo kapitalističko tržište ne daju pojedincu previše prostora za eksperimentiranje. Osobe koje koketiraju s izborom studija i posla, pa čak i unutar jedne te iste struke, nerijetko dobivaju društvene packe. A posljedice toga? Gušenje kreativnosti i originalnosti, depresija i razvoj ona dva nezdrava identiteta – preuzetog u kojem postajemo tuđa kopija i difuzije identiteta u kojem bespomoćno odustajemo od sebe samih.
Zato u novoj godini sebi želim da ostanem, barem u nekim segmentima svoje ličnosti, u vječnom stanju moratorija, hrabro propitujući svoje vrijednosti i ideale. Jer kako je jednom negdje zapisano – “Nisu svi koji lutaju izgubljeni.”
