“Kad bismo saznali da imamo još samo pet minuta da izreknemo sve ono što želimo reći, svaka telefonska govornica bila bi ispunjena ljudima koji bi zvali druge ljude i zamuckujući im govorili koliko ih vole.”
Naletjela sam na ovaj citat prije koji dan i moram priznati da me dirnuo, pogotovo u svjetlu nedavnih događaja u Parizu, ali i događaja koji su predugo užasna stvarnost milijuna ljudi diljem svijeta. I sama sam tog petka 13. nazvala svoje drage i rekla im da ih volim, pomalo posramljena da mi je potrebna tuđa nesreća kako bih se podsjetila koliko vrijedi život koji imam priliku živjeti.
Sedativi za emocije
Danas smo mi ljudi, iako ne samo misaona, već i afektivna bića, prečesto odsječeni od vlastitih emocija. Kao da smo na neki način kontinuirano sedirani, osjećaje guramo duboko, duboko u podsvijest, umjesto da ih se odvažimo intenzivno i potpuno doživjeti, prihvatiti i poduzeti nešto s njima. Mnogi od nas bježe od ne samo onih jako neugodnih, nego, vjerujte, i onih jako pozitivnih osjećaja. Ljudi 21. stoljeća su sve više tužni i melankolični, ali se, paradoksalno, istovremeno i boje biti sretni. Nekako nam je lakše kad osjećaje neprestano stišavamo i kada ih dovedemo na jednu jedva primjetljivu razinu. Razinu na kojoj se više s njima ne moramo baviti. Ipak, čini mi se da kad se odvajamo od svojih pravih osjećaja, zapravo vodimo neautentičan, neispunjen, usudila bih se reći, nesretan život. Tako ti se može činiti da si sretan, da ti sve dobro ide, a da te istovremeno prati, ponekad i jedva primjetan, osjećaj praznine.
Srce i razum – nespojivi pojmovi?
E, pa ta praznina je posljedica emocionalne odsječenosti – od samoga sebe i drugih ljudi. Možda nam svima pomalo nedostaje onoga što psiholozi nazivaju “emocionalna inteligencija”. Ovaj pojam sastavljen od naizgled nespojivih riječi, odnosi se na sposobnost identifikacije, razumijevanja i pozitivnog izražavanja vlastitih emocija. Svi se trudimo biti jako pametni i svijet je pun intelektualnih snobova, a i znanost potvrđuje da ljudska rasa uistinu postaje sve više intelektualno superiorna. Tzv. Flynnov efekt pokazuje da prosječni IQ populacije diljem svijeta kontinuirano raste, no ja se pitam što je s našom emocionalnom inteligencijom? Može li se čovječanstvo pohvaliti i da je sve više “emocionalno pametno”? Teško.
Tko je čovjek iz telefonske govornice?
Emocionalna inteligencija neizrecivo je važna za uspjeh ne samo naših privatnih, već i poslovnih odnosa. Emocionalno inteligentni pojedinci povezani su s drugima, ali još važnije, sa samim sobom. Oni znaju “pročitati” vlastite i tuđe osjećaje. Znaju zastati u trenutku u životu i reći sami sebi: “Okej, osjećamo se ovako i ovako, zbog toga i toga. Što sad mogu učiniti s tim? Je li opravdano što se ovako osjećam? Trebam li to podijeliti s drugima? Što mi moji osjećaji poručuju?”.
Emocionalni pametnjakovići znaju postaviti prava pitanja, znaju komunicirati sa samim sobom i s drugima. Znaju tražiti i pružiti potporu. I možda najvažnije od svega, znaju biti empatični – kada treba, mogu se staviti u tuđe cipele i nakratko u njima hodati. Zašto je onda ta emocionalna inteligencija, koja nam očito toliko dobra u životu može donijeti, toliko zanemarena? U školi djecu učimo kompeticiji, da je bitno dobiti peticu i biti najbolji, postati nezavisan. Ali zašto ih ne učimo da je u redu zatražiti pomoć, osloniti se na druge i pružati podršku? Svi, sve više postajemo solo igrači u igri u kojoj se potpuno sam moraš izboriti za ono što ti je potrebno za preživljavanje. Ne vidimo koliko bi svatko od nas dalje dospio kada bismo igrali kao tim, pridržavajući jedni druge. Mislim da ćete se složiti sa mnom da je u svijetu u kojem vladaju “pametne” glave, svima potrebno koje zrno više emocionalne inteligencije. Biti emocionalni intelektualac, znači biti onaj čovjek s početka priče, koji stoji u telefonskoj govornici, ali ne zamuckuje, jer nikada ne čeka zadnjih pet minuta.
Foto: Shutterstock
