˝Uopće me nije briga što drugi misle.˝ Tko god je ikada s potpunim pouzdanjem izgovorio ovo rečenicu, sigurno je bar na sekundu lagao drugima, a i sebi.
Često se kaže da su drugi ljudi ogledala u kojima zrcalimo same sebe i stvarnost oko nas. Ljudi u našoj okolini zaista imaju funkciju koja je malo složenija od pukog druženja i socijalne podrške. Vlastitu sliku o sebi velikim dijelom gradimo na temelju usporedba s drugima – na taj način se ocjenjujemo i vrednujemo svoja dosadašnja postignuća, odluke i slično.
Osim što radimo te, često automatske usporedbe, skloni smo i osuđivanju. Zašto kao bića koja trebaju društvo, koja su po prirodi privržena zajednici, jedni druge gotovo na svakodnevnoj bazi osuđujemo? Osuđujemo tuđi izbor odjeće, frizure, prijatelja, partnera, životnog stila, zapravo, osuđujemo sve što možemo. Neki to čine više, neki manje, ali svi to čine. Zašto je lakše osuđivati nego prihvatiti?
Ladice s natpisima
Najprije, osuđivanjem ljude svrstavamo u određene kategorije, u određene ladice s natpisima. Tamo ih pospremimo i držimo zatvorene i onda se više ne moramo njima baviti. Ne moramo trošiti mentalnu energiju na propitkivanje njihovih postupaka i same osobe, odnosno na razmišljanje da li je ono što čine ili kako žive zaista tako loše. Osuđivanjem drugih zapravo si potvrđujemo sliku svijeta koju otprije imamo i koju ne želimo mijenjati. Kao ljudska bića svi težimo stabilnosti i kontroli. Svi mi imamo određene slike svijeta i skupina ljudi oko sebe. Te slike su nam možda usadili roditelji, šira okolina ili neka iskustva koja smo prošili.
Jednom kad te slike emotivno obojimo i pohranimo duboko u sebe, grčevito ćemo se boriti da ih takvima zadržimo pa čak ako to znači osuditi, odnosno gurnuti u unaprijed predviđenu ladicu. Na primjer, nečiji su roditelji imali izrazito negativno iskustvo s nekim vegetarijancima. Premisu da su vegetarijanci užasni ljudi i da im ne treba vjerovati usadili su potom svome sinu. Taj sin jednog dana susreće poštenu, zabavnu i suosjećajnu vegetarijanku u koju bi se mogao zaljubiti. No, kako bi održao svoju sliku o svijetu i sliku o sebi konstantnima, sin će pospremiti vegetarijanku u ladicu koja joj pripada. Ako sin ima sreće, vegetarijanka će biti dovoljno izuzetna da ga natjera na propitkivanje smisla ladice, ali tu ćemo ipak stati s ljubavnom pričom. Riječ vegetarijanci zamijenite s pripadnicima bilo koje skupine i zamislite neku realnu životnu situaciju jer logika je ista. Kad ovako postavimo stvari, vidljivo je da je u podlozi osuđivanje velikim dijelom i dobri stari strah.
Strah od promjene, strah od priznanja da smo u krivu, strah od suočavanja s vlastitim slabostima i manama, strah od nepoznatog, strah od ponovne izgradnje samog sebe na novim temeljima.
Naša stvarnost je potpuno subjektivna
Nekoć sam duboko vjerovala u onu ˝znam procijeniti ljude na prvu˝. Mislila sam da sam i ja jedna od tih ˝intuitivnih˝. Sve dok nisam stekla pozamašno iskustvo samo – obmana, što u smjeru razočaranja u osobu, što u suprotnom smjeru – ugodne iznenađenosti nakon što bih prvotno formirala negativan stav. To samo pokazuje da je način na koji procjenjujemo ljude ˝na prvu˝ vrlo pogrešiv, slab i obojan našim vlastitim projekcijama, trenutnim raspoloženjem i možda najvažnije od svega, prošlim iskustvima koje imamo s nekim tko je novoj osobi po nečemu sličan.
To nešto može biti toliko banalno i maleno da ni ne bude doživljeno na svjesnoj razini, ali nam posadi određeni dojam o tome kakva osoba jest. Naša je stvarnost u tolikoj mjeri subjektivna, da kad bismo toga u potpunosti postali svjesni kao i dalekosežnosti posljedica te proizvoljnosti, vjerojatno bi to za nas bilo jako zastrašujuće.
Osuđivanje je zato način umirivanja samog sebe, obrambeni mehanizam našeg ega kojim se uvjeravamo da je naša interpretacija svijeta i sebe samoga istinita i točna.
Iako nam na neki način omogućava da zadržimo psihičku stabilnost, osuđivanjem i kategoriziranjem drugih si uskraćujemo da živimo na autentičan, pun i otvoren način. Uskraćujemo si niz prilika i pozitivnih iskustava, a često i sasvim jednostavno rečeno, uskraćujemo si ljubav.
Osjećaj koji je prema riječima Dalaj-Lama u svojoj potpunoj autentičnosti zapravo ˝odsustvo osuđivanja˝. Premisa tako jednostavna, a na kojoj bi se trebala graditi obitelji i čitava društva.
Foto: Shutterstock
