Urednica i voditeljica emisije “Provjereno” na Novoj TV kaže da ničemu ne pristupa olako, nego uvijek teži tome da može bolje, više, jače…
Na prvi pogled vidi se da Ivana Paradžiković čvrsto stoji na zemlji. Urednica i voditeljica emisije “Provjereno” na Novoj TV progovara o najtežim temama koje se često “guraju pod tepih” te se svakodnevno susreće s nevjerojatnim ljudskim sudbinama, u zapanjujućoj stvarnosti s kojom se ne može mjeriti nikakva fikcija.
- Kakav je osjećaj duboko “uroniti” u stvarnost koja nas okružuje? Kakav je osjećaj kad nekome pomogneš u životnoj drami? Sigurno ste iz toga puno naučili o ljudima i životu…
Za mene je “Provjereno” oduvijek više od posla. Jednostavno je u svakoj pori mog života, i baš to i jest način na koji dolazimo do tema. Osluškujemo što se događa oko nas, što muči ljude, što ih zanima, na što nemaju adekvatan odgovor…
Vjerujemo još uvijek u novinarstvo koje je u službi javnog dobra. Količina poziva za pomoć je izvan našeg dosega. Jednostavno smo zatrpani mailovima, pozivima, porukama na našoj Facebook-stranici. Ljudi su ogorčeni, izgubili su vjeru u sustav i institucije… i zato se javljaju nama, očekujući da mi riješimo njihove probleme.
Naučila sam da istina nikada nije crno-bijela, da svatko od nas ima svoju istinu, i zato je izuzetno važno uspjeti razlučiti činjenice. Nedavno smo odustali od priče jer nam je čovjek, koji nas je tražio da mu pomognemo, prešutio vrlo važnu informaciju. Riječ je o vrlo osjetljivim stvarima i jasno da provjeravamo svaki detalj. Naučila sam slušati što ljudi govore, intuicija da prepoznam onoga tko nije iskren postala je nepogrešiva.
Stalno iznova osvijestim silnu količinu odgovornosti koju imamo. Jedan poziv ili odluka mogu nekome spasiti život. I zato nikada svom poslu ne pristupamo olako. Kao što razmišljamo o onima kojima pomažemo, uvijek propitujemo i za one koji budu u emisiji prozvani da su nekoga prevarili, zakinuli, pokrali, mora li o tome što su učinili suditi cijela javnost ili ne. Zaključak uvijek bude isti, ako je propust sustava to na što želimo uputiti, onda radimo priču.
Često se gledatelji ljute, ne razumiju zašto sakrijemo identitet osoba koje smo snimili u nekoj inkriminirajućoj radnji. I onda moram iznova ponavljati da smo mi samo novinari, a ne policija ni sud… Na nama je da ukažemo na problem, a ne da mi uzimamo stvar u svoje ruke.
- Kakve su reakcije gledatelja na emisiju, kako vas ljudi doživljavaju kad vas sretnu na ulici?
Imaju mi potrebu reći: svaka vam čast. Teško je dočarati taj osjećaj ponosa.
- Već u djetinjstvu susreli ste se sa životnim nedaćama – vaša je obitelj završila u ratnom progonstvu. Zbog toga neki kasnije u životu ostanu ispunjeni gorčinom, mržnjom i predrasudama. Vi očito niste pošli tim putem… Kakve ste životne pouke iz toga izvukli, je li vam to iskustvo omogućilo još dublji uvid u sudbine ljudi kojima danas pomažete?
Moja obitelj je među 40.000 prognanih iz Vojvodine. Nikada se poslije nisam onamo vratila jer meni to nije izlet, već otvaranje traumatičnog poglavlja života. Djed je kuću zamijenio 1995., za vrijeme mirne reintegracije, s jednim čovjekom iz Čepina kraj Osijeka, koji dijeli sličnu sudbinu kao i mi. I on je morao napustiti svoju kuću jer je bio s “krive” strane, odnosno imao “tuđu” krv. I baš ću, kada za to dođe vrijeme, rado otići tom čovjeku u goste.
Zbog rata sam morala brzo odrasti, naučiti se nositi s predrasudama i neimaštinom, obilježilo me to tako da sam postala osjetljivija na nepravdu. Ljudi koji kukaju zapravo nemaju problema u životu, jer da imaju, ne bi imali vremena trošiti ga plačući nad sobom, nego bi bili primorani stisnuti zube i boriti se. To je rečenica koju sam bezbroj puta izgovorila sinu vozeći ga u vrtić. Vjerojatno sam se doimala ludom, jer bio je premalen da bi shvatio poantu koju mu želim poručiti mantrajući kako život nije nešto što nam se događa, već smo sami za njega odgovorni.
Svatko od nas, svakoga dana donese stotine odluka koje određuju smjer naših života. Osvijestiti da si ti za njih odgovoran, a ne zla sudbina ili netko treći… znači da nemaš mogućnost glumiti žrtvu, već moraš preuzeti odgovornost za svoja djela.
- Radni ritam vam je zahtjevan, samohrana ste majka. Kako uspijevate uskladiti obiteljski i poslovni život, u čemu najviše uživate sa svojim sinom?
Velik je on dečko, i vrlo samostalan za svojih nepunih 10 godina. Na biciklu je po kvartu teško uhvatljiv. Najdraži su mi trenuci naših “odraslih“ razgovora. Kada imam neku situaciju, problem, ja mu je ispričam i tražim savjet. Fascinantno je promatrati kako se formiraju stavovi, sposobnost razlikovanja dobra od zla…
- Vaš posao mnogima se čini “super”, ali s druge strane je vrlo stresan. Kako se nosite sa stresom?
Ekipa u redakciji po zvuku mojih koraka, kada ujutro umarširam u štiklama u redakciju, zna kakav će biti dan. Ali zahvaljujući dobroj energiji u timu, i najstresniji dan znamo preokrenuti u zafrkanciju. A sve dok se smijemo, znam da će sve biti dobro. To je naš obrambeni mehanizam. Rugamo se na vlastiti račun, ma smijemo se svemu.
- Kakva ste šefica odnosno urednica? Imate li neki “recept” za sklad i suradnju?
Milijun puta znam postaviti isto pitanje: jesi li zvao, jesi poslao mail? Teško mi se nositi s porazom, s činjenicom da se nešto ne može, da nije onako kako sam zamislila. Vjerujem da ih ta moja upornost zna izluditi, jer izluđujem samu sebe. Ali s druge strane, neodustajanje, pritisak da poraz nije opcija, izrodio je neke od najboljih priča, iako su nastajale u nemogućim uvjetima.
- Što vas motivira i inspirira, imate li neki životni moto, uzore…
Otkad sam pogledala film “Istina” (The Truth) koji je snimljen prema istinitim događajima (producentica Mary Mapes za CBS-ovu informativnu emisiju “60 minuta” sa svojom je ekipom usred predsjedničke kampanje radila reportažu o izbjegavanju vojne obveze Georgea Busha, tadašnjeg predsjednika SAD- a, op. a.), Mary Mapes je postala moj uzor.
Film je vrlo realističan prikaz pritiska s kojima se redakcije susreću kada “nanjuše” dobru priču, trenutak je to kada istina postaje najmanje bitna.
- Imate li kakve planove za budućnost, što biste još voljeli postići u životu?
Nikada nisam planirala budućnost, ionako se ona prebrzo događa. Očekivanja su samo uteg, kako u odnosima, tako i u poslu. Trudim se uvijek napraviti najbolje što mogu ono što trenutačno radim.
- Koliko vas, u očima drugih ljudi, zbog pojavljivanja na televiziji obilježava izgled? Danas se na račun izgleda često zapostavlja ono unutarnje, ono po čemu je osoba “svoja”.
Izgled je postao presudan. Svi se bave formom, rijetko tko sadržajem. Divimo se i slavimo ljude koji su uspjeh postigli time kako izgledaju. Taj sustav vrijednosti mi se nikako ne sviđa – njegovanje kulta ličnosti. Upravo iz tog razloga nikada nisam imala uzor u jednoj osobi, oduševljavaju me djela, ljudi koji su lišeni ega, koji se nemaju potrebu nadmetati… O svemu tome vodimo računa svakoga četvrtka, jer “Provjereno” gledaju i mladi, tako da uvijek uzimamo u obzir našu ulogu u formiranju njihovih stavova.
- Kako se održavate u zdravoj formi? Imate zavidnu liniju, zahtijeva li to odricanje? Koliko (ni)je teško održavati dobar izgled?
Joga, šetnje šumom i savskim nasipom s mojim buldogom su mi dovoljni za balans. Imam dobre gene, pa se ne moram previše odricati niti truditi oko linije. Međutim, nakon posjeta ajurvedskom liječniku promijenila sam odnos prema hrani i oduševljavaju me rezultati tog promišljanja.
- Poznato je da jako volite putovati…
Ne putujem koliko bih voljela. Divan je osjećaj otići da bi se vratila. Taj mali odmak pomogne da jasnije sagledaš stvari.
- Koji vam je omiljeni ritual ljepote?
Najvažnija mi je higijena. Vrhunac šminkanja meni podrazumijeva nanošenje maskare, a sjenila i rumenila su mi znanstvena fantastika. Nemam kozmetičke proizvode i preparate bez kojih ne mogu zamisliti život, u mojoj će se torbi naći tek parfem, muški. Jedini tretman koji si redovno priuštim je masaža.
Kad ste me pitali da nabrojim svoje omiljene kozmetičke proizvode, savjetovala sam se s kolegicama da mi pomognu. Bilo je pritom puno smijeha jer one znaju da imam “muške” navike i da u torbi prije svega nosim praktične stvari poput punjača za mobitel jer puno telefoniram.
Osim već spomenutog parfema, izdvojit ću crveni ruž, ali i balzam za usne. I rašpicu za nokte, pomaže koncentraciji kada promišljamo teme u redakciji. I svakako sprej od aloje vere koji liječi sve i svašta – njime se umivam, špricam u grlo kada boli, rane, opekline, osipe… doslovno sve.
I.V.
Foto: Danijel Berković/Pixsell
