"Menadžerska bolest" svjetsko gospodarstvo košta 700 milijardi dolara! No, žrtve više nisu samo rukovodeći kadar

Aljosa Bagola FOTO Primoz Zanoskar

Kada jedan od najpoznatijih i najpriznatijih kreativnih direktora, pripovjedača i kolumnista iz susjedne nam Slovenije prizna da ga je ambicija dovela do potpunog “burnouta” te o tome napiše i knjigu, jasno je da se svi trebamo zamisliti koliko nas želja za uspjehom može koštati i što je zapravo u životu važno.

Knjiga Aljoše Bagole “Kako pregorjeti i uzeti život u svoje ruke” donosi njegovu ispovijest o suočavanju s pregorijevanjem zbog želje za poslovnim uspjehom, ali i savjete kako se iz tog začaranog kruga izvući. Danas on zna da smisao života nije u tome što ostavljaš iza sebe, nego u tome što život ostavlja u tebi, ali put to te spoznaje nije bio lak…

Vaša je knjiga izuzetno dobro prihvaćena, mislite da tema kojom se bavi danas zanima sve više ljudi?

Da. Na žalost, pregorjelost je suvremena epidemija ozbiljnog tjelesnog i duševnog sloma od kojeg pate milijuni ljudi i koji svjetskom gospodarstvu i zdravstvenom osiguranju godišnje donese 700 milijardi eura gubitka. Nekad su je zvali “menadžerskom bolešću”, ali u 21. stoljeću jasno je da svoje žrtve već dugo ne bira samo među rukovodećim kadrom. Kao nepopravljivi radoholičari, svi postajemo laka meta.

Što vas je ponukalo da svoje iskustvo pretočite u pisanu riječ?

Kad sam potpuno slomljen u krevetu “guglao” kome se poznatom i uspješnom to već dogodilo, rezultata za moju pretragu nije bilo. Znao sam da je nemoguće da sam prvi kojem se to dogodilo i tada sam odlučio da ću, kad se dovoljno oporavim, o tome pisati. Tako je knjiga počela kao neka vrsta moje javne meditacije, javno bavljenje sobom, a pisao sam to uglavnom da bih pomogao sebi. Ali pregorjelost najprije zahtijeva radikalan odmak od svijeta, u sebe i na sigurno, dalje od stresnih čimbenika, a onda uskoro dolazi potreba da o tome progovoriš. Zato mi je neobično i zabrinjavajuće da je područje duševnog zdravlja tako tabuizirano. Epidemija pregorjelosti ima zato i kolateralne koristi: postajemo otvoreniji i skloni prepoznavanju i odbacivanju kako osobnih tako i sistemskih uzroka i ne upuštamo se samo u ublažavanje simptoma.

Kako mislite da vaša knjiga može nekome promijeniti život? Kako se uopće dolazi do odluke da je vrijeme za promjenu i da je vrijeme sad?

Vrijeme je jer je svijet pun boli. I okidač za promjene uvijek je samo bol. Zapravo je bol, a ne sreća, poruka života da mu je stalo do nas.

A promjena se bojimo jer donose nesigurnost i zahtijevaju djelovanje. Još dublje u nama čuči i nešto drugo, a to je da si ne vjerujemo. Ako na strah pogledamo kao na naš biološki alat za opstanak, onda je to dokaz da je prirodi stalo do nas. Tako možemo životu puno više vjerovati. Povjerenje je jedna od ključnih životnih valuta koju razvijamo tako da sami biramo i prihvaćamo odluke. Previše živimo u ulozi žrtve i u zavjetrini poznate boli. Svoju poslušnost, marljivost i požrtvovnost predočavamo si kao vrlinu i zato ne prepoznajemo kad u tome preuzmemo ulogu žrtve. Neprestano biti žrtva je djetinjasto. Izraz je pasivne agresije i nezdrav bijeg od suočavanja sa stvarnošću. Bolno nam se riješiti starih navika jer njihov zbir u našim očima predstavlja naš identitet – marljive i poslušne šljakere. Kad nam pravila sve više određuju drugi, u tome postajemo i nepopravljiva gunđala. A ako smo navikli gunđati, neprestano upirati prst ili se žrtvovati za druge, time breme vlastite sreće samo prebacujemo na druge koji su potom krivi za sve. Živjeti u takvom negiranju za našu budućnost nije zdravo. Zato se moramo svaki dan iznova suočiti s tvrdoglavošću, povjerenjem u sebe i uzeti odgovornost za svoju sreću u svoje ruke.

Za one koji knjigu nisu pročitali, možete li opisati to svoje iskustvo, kako ste i zašto stigli do „zida“ i shvatili da ne može tako dalje, o kakvom je osjećaju riječ…

Krajem 2015. godine zbog dvotjedne serije migrena nazvao sam osobnu liječnicu koja me poslala na razne pretrage. Od migrena patim još od puberteta, ali obično su nastupale oko tri puta godišnje. (Najvjerojatnije svaki put kad sam si dopustio opuštanje, ha ha). Svi su nalazi bili u redu pa me zato, na moje čuđenje, pitala jesam li slomljen. Neuništivom supermenu u meni to se pitanje činilo ludo smiješnim, zato sam odgovorio da nisam. Zaključila je da sam ozbiljno iscrpljen, a ne pregorio i da uzmem dva tjedna odmora. Tog sam popodneva i prvi put zaguglao pregorjelost i, dok sam čitao o razlikama između tjelesne iscrpljenosti i pregorjelosti, domišljati supermen u meni utvrdio je da ja, koji sam nakon sveg tog životnog divljanja samo iscrpljen, uopće ne mogu pregorjeti. I tako je radoholičar u meni odahnuo. I tako sam si, kad sam se nakon četrnaest dana vratio na posao bez promišljanja i izdašnije refleksije, natovario dvostruko breme i opet “palio” do daske. I tako cijele godine, dok nisam uistinu pregorio.  

Spominjete da svi živimo u fantaziji, na što točno mislite?

Na to da sve više ljudi tjera samo fantazija uspjeha, novca i slave u životu. Ali nesvjesno smo svi zarobljenici potrebe za sigurnošću. To nam je jedna od najcjenjenijih valuta. Napravljeni smo tako da nam treba stalna validacija – priznanje i potvrda drugih. Samo tako osjećamo se sigurno. I suprotno, kad mislimo da nismo dovoljno dobri, kad mislimo da će nas ljudi odbaciti zbog jedne greške, onda mislimo da za potvrdu moramo napraviti sve i napravimo sve – postajemo perfekcionisti i radoholičari. Tako su to samo načini umjetnog dizanja naše vrijednosti. Zato se, kako kažem u knjizi, recept za ravnotežu možda skriva u riječi samoj – ponekad nam za nešto mora biti ravno, jer ako bude, bit će nam samo teže.

Rad na sebi je, čini se, jedini način da otkrijemo što zapravo želimo i tko smo…

Mislim da moramo naučiti da “nužno” više ne zamjenjujemo “važnim”. Kad jednom napravimo tu inventuru, drugi nam više ne mogu određivati što je za nas u životu važno jer smo to sad ustanovili sami. I kako rado kažem – kad noću ne možemo spavati, to znači da tijekom dana lovimo tuđe snove. Ako više automatski ne pristajemo na sva očekivanja drugih, društva, politike, društvenih mreža i tako dalje i dopustimo si zdravo postavljanje granica, naš život bit će malo-pomalo sve bolji i ljepši. Ali najprije se moramo upoznati i biti dovoljno hrabri da se promijenimo. A to nije lako. Sve “svete” upute naših roditelja da moramo biti marljivi, poslušni i raditi ono što nam kažu rano zapišemo u ušima i prenosimo u svoje odrasle živote. Stoga mnogo puta nismo ništa više od velike djece koja sada slijede upute svojih nadređenih ili partnera i slično. Također, mnogo ljudi preuzima drukčije, iako ništa više ispunjavajuće ishodište. Uspjeh si dopuštaju samo u slučaju ako se za njega treba “našljakati”. Uvjereni su da se moraju za udvostručavanje bilo čega lijepog u životu najmanje raščetvoriti. Misle da nije dosta dati sve od sebe, nego je nužno isto zahtijevati i od drugih. To možemo promijeniti samo radeći na sebi.

Je li u takvim situacijama potrebna pomoć – liječnika, stručnjaka pa i obitelji?

Da, bol pregorjelosti brutalan je i zbog toga sam odmah potražio psihoterapeutsku pomoć. Ali to moraš, uz ljubav i podršku obitelji, svejedno „odraditi“ sam. Pregorijevanje nije nešto što odlazi poput glavobolje ili prehlade. Prije svega ljudima preporučujem savjetovanje sa stručnjacima i povjerenje u njihove, a i u svoje odluke. Tako sam pregorjelost odlučio potpuno pobijediti bez antidepresiva. Ta je odluka u potpunosti je moja, tako da je ne potičem i na temelju toga nikoga ne osuđujem. Jedna kolegica psihijatrica koja mi je priskočila u pomoć u ranim danima komentirala je moju odluku o antidepresivima rekavši: “Pa, u redu. Snažan si kao bik!” I ubrzo sam shvatio zašto je tako mislila. Ali zgrabio sam tog bika za rogove. Rekao sam sebi da se, ako želim pobijediti, moram upoznati do kraja...

Zašto danas ljudi u tako velikom broju dolaze do faze kada gube sebe zbog posla?

Epidemija pregorjelosti posljedica je “karijernog brutalizma”, jer pod svaku cijenu imitiramo tuđi uspjeh ili ostvarujemo snove koji nisu naši. To znači zapostavljanje svoje jedinstvenosti i svojih vrijednosti. Ako s njima nismo u kontaktu, loše nam se piše. Karijere su postale brutalne i zato što nam je tehnologija stvorila utvaru obvezne neprestane dostupnosti. Čini nam se da smo neodgovorni već kad imamo samo jedan neodgovoren poziv ili e-mail. Kad smo tako podvrgnuti neprestanim vremenskim i financijskim pritiscima, a istodobno smo i “prisegnuli” učinkovitosti, širom otvaramo vrata kroničnom stresu. Loši šefovi napreduju jer jamče kratkoročne financijske uspjehe zato što su bez empatije i kao takvi sposobni do zadnje kapljice iscijediti druge. Društvo nepovjerenja, potenciranjem strahova da nećemo preživjeti, dobiti posao, da nećemo biti kreditno sposobni itd. jačaju i politika, mediji i zastario odgoj i obrazovanje. Zbog toga moramo postavljati granice „radoholičaru u sebi“, kao i ljudima na menadžerskim pozicijama. To ne znači da zanemarujemo svoj posao i odgovornosti, nego da ih obavljamo u normalnom opsegu jer smo konačno svjesni da se ne trebamo neprestano dokazivati. Tek kad se budemo jasno i glasno izražavali, moći će nas netko u odnosu uopće čuti, tek kad budemo postavljali granice poštujući sebe, počet će nas poštovati.

Imate li još onaj „drive“ u sebi da sve mora biti savršeno, u roku, i da si postavljate visoke ciljeve?

Nakon pregorjelosti moj modus operandi najbolje određuje izvedenica poznate Voltaireove misli: “Ne dopusti da savršeno bude neprijatelj dovoljno dobroga”. Ali problem je u tome što sam za barem djelomično prihvaćanje takvog jednostavnog načela trebao gotovo četrdeset godina i priličan životni šamar. Otkako sam svjestan, ponašao sam se prije svega u skladu s dijametralno suprotnim “ne dopusti da ne bude savršeno”. A sada znam da postoji razlika između “imati svoje pravo” i “živjeti svoje pravo”. Da sam nastavio s ovim prvim, ustrajao bih na radoholičarstvu i težio nagradama, poslu i popularnosti. To je svakako imalo svoj čar i smisao, ali život me naučio da se moramo pravodobno odazvati njegovu pozivu na promjene. Zato sada svaki dan nastojim “živjeti svoje pravo”, što znači da slijedim svoje vrijednosti, poštujem svoj unutarnji glas i vjerujem mu kad me vodi.

Foto: Primož Zanoškar

 Prati nas na Viber Public Chatu!