Pogled u oči

Što nas sprečava da otvorimo svoja srca ljudima koje poznajemo?

Zapravo i ne znam odgovore na ta pitanja, ali znam da gotovo uvijek postoji paralela između našeg odnosa prema nepoznatim ljudima i naše razine sreće. Drugim riječima, neobično je naći osobu koja smrknuta hoda po svijetu pognute glave, izbjegava ljudima pogledati u oči, a koja bi u sebi bila smirena i vesela.

Ne želim reći da je bolje biti druželjubiv nego introvertiran, da morate isijavati na tone energije u pokušaju da drugima život učinite ljepšim, ili da se morate pretvarati da ste skloni ljudima. Želim reći sljedeće: kad biste nepoznate osobe doživljavali malo sličnije sebi i odnosili se prema njima ne samo ljubazno i s poštovanjem, nego im se smiješili i gledali ih u oči, vjerojatno biste primijetili neke ugodne promjene u sebi.

Počet ćete otkrivati da je većina ljudi slična vama – većina ih ima obitelj, ljude koje vole, probleme, brige, ono što vole i ne vole, strahove... Primijetit ćete kako ljudi mogu biti ugodni i zahvalni kad im prvi pružite ruku.  Kad shvatite kako smo si slični počet ćete primjećivati odsutnost zlonamjernosti u svima nama. Drugim riječima, premda često znamo zabrljati, većinom se iz petnih žila trudimo učiniti ono najbolje u okolnostima u kojima se nalazimo. Spoznaju da su ljudi bezazleni prati snažan osjećaj duševne sreće.

"Ne mari za male stvari", Dr. Richard Carlson, str. 57.

Algoritam, Zagreb, 1998.