Što nas sprečava da otvorimo svoja srca ljudima koje poznajemo?
Zapravo i ne
znam odgovore na ta pitanja, ali znam da gotovo uvijek postoji paralela između
našeg odnosa prema nepoznatim ljudima i naše razine sreće. Drugim riječima,
neobično je naći osobu koja smrknuta hoda po svijetu pognute glave, izbjegava
ljudima pogledati u oči, a koja bi u sebi bila smirena i vesela.
Ne želim reći da
je bolje biti druželjubiv nego introvertiran, da morate isijavati na tone
energije u pokušaju da drugima život učinite ljepšim, ili da se morate
pretvarati da ste skloni ljudima. Želim reći sljedeće: kad biste nepoznate
osobe doživljavali malo sličnije sebi i odnosili se prema njima ne samo
ljubazno i s poštovanjem, nego im se smiješili i gledali ih u oči, vjerojatno
biste primijetili neke ugodne promjene u sebi.
Počet ćete otkrivati da je
većina ljudi slična vama – većina ih ima obitelj, ljude koje vole, probleme,
brige, ono što vole i ne vole, strahove… Primijetit ćete kako ljudi mogu
biti ugodni i zahvalni kad im prvi pružite ruku. Kad shvatite kako smo si slični počet ćete
primjećivati odsutnost zlonamjernosti u svima nama. Drugim riječima, premda
često znamo zabrljati, većinom se iz petnih žila trudimo učiniti ono najbolje u
okolnostima u kojima se nalazimo. Spoznaju da su ljudi bezazleni prati snažan
osjećaj duševne sreće.
“Ne mari za
male stvari”, Dr. Richard Carlson, str. 57.
Algoritam,
Zagreb, 1998.
