“Reci mi, ako znaš, koliko je teška jedna snježna pahuljica?”, upita sjenica golubicu, dok su zajedno promatrale kako snijeg pomalo sipi i stvara bijelu naslagu.
“Ništa, čak
i manje od ništa “, odgovori golubica ne premišljajući previše. “Čekaj,
čekaj malo, pa ćeš vidjeti da i ona ima svoju težinu”. I sjenica ispriča
svoju ptičju prispodobu.
“Odmarala
sam se na borovoj grančici kad je počeo padati ovaj snijeg. Kao što vidiš, nije
bilo vijavice, ni vjetra, snijeg je mirno, tiho padao, kao što nam se događa u
snu. A budući da nisam znala raditi ništa pametnije, počela sam brojati
pahuljice, koje su se slagale kraj mene na grančici. Pala je, ako se ne varam,
3.753. pahuljica i sve je bilo savršeno mirno, a kad se spustila 3.754.
pahuljica, grančica je pukla, a ja sam morala odlepršati”.
“Vidiš da i
pahuljica ima svoju težinu”, zaključi mudro sjenica.
A golubica,
sjećajući se valjda simbolike mira koja se uz nju vezuje još o Noinih dana
promisli i u sebi promrsi: “Možda nedostaje samo još jedan čovjek da
cijeli svijet padne – u mir!”.
“Priče o
pahuljici”, Ljudevit Anton Maračić, str. 13.
Teovizija,
Zagreb, 1997.
