U velikoj shemi stvari, stotinu godina nije tako dugo. No jedno je sigurno: za stotinu godina, nikog od nas neće biti na ovom planetu.
A kad pomislimo
na to, ta nas pomisao može ispuniti potrebnom perspektivom kad nešto
doživljavamo kao krizu ili izvor stresa.
Ako vam pukne
guma ili si zalupite kućna vrata, a ključevi vam ostanu unutra, što će to
značiti za stotinu godina? A ako se netko ponese prema vama neugodno ili morate
probdjeti gotovu cijelu noć radeći? Što ako vam je kuća nepospremljena ili vam
računalo crkne? Recimo da ne možete otići na dugo očekivan i potreban odmor,
niti kupiti novi automobili ili se preseliti u veći stan? Sve to i još puno
toga postavi se u širi kontekst kad se gleda iz stogodišnje perspektive.
Baš jutros
zatekao sam se na rubu uzrujavanja zbog krize na poslu. Došlo je do
prebukiranja i dvoje mi je ljudi stiglo u isto vrijeme na sastanak Ono što me
spasilo da se ne uzrujam prekomjerno bilo je to što sam se prisjetio da se za
stotinu godina nitko ovoga trenutka neće sjećati, nikoga neće biti briga. Mirno
sam preuzeo odgovornost za taj propust: jedan je pacijent bez problema pristao
doći u drugo vrijeme. Kao i obično, to je bila “buha”, koja je lako
mogla prerasti u “slona”.
“Ne mari za
male stvari”, Dr. Richard Carlson, str. 173.
Algoritam,
Zagreb, 1998.
