Ignoriranje prošlosti može nas progoniti, ali kad je istražimo, ne moramo je ponavljati. Možemo prekinuti te destruktivne obrasce
Mark Wolynn direktor je Instituta za obiteljske konstelacije u SAD-u i vodeći stručnjak u području naslijeđene obiteljske traume. Njegova knjiga “Nije započelo s vama – kako nas naslijeđena obiteljska trauma oblikuje i kako prekinuti taj ciklus” osvojila je Srebrnu nagradu Nautilus Book Award za 2016. u kategoriji psihologije i prevedena je na više od 35 jezika.
Njegovi članci pojavljuju se u publikacijama kao što su Psychology Today, Mind Body Green, MariaShriver.com, Elephant Journal i Psych Central, a njegova poezija objavljena je u The New Yorkeru. S autorom ovog pragmatičnog i preskriptivnog vodiča za metodu koja je tisućama ljudi pomogla ovladati vlastitim životom, a koji je objavljen u izdanju Petrinih knjiga, razgovarali smo kako izići iz začaranog kruga traumatičnog obiteljskog nasljeđa.
Kako prepoznati da naslijeđene obiteljske traume negativno djeluju na naš život?
Recimo da je jedan od naših roditelja ili djedova i baka izgubio svoju majku ili oca kad su bili mladi, ili su naši roditelji ili djedovi bili poslani rodbini ili smješteni u sirotištu, ili je jedan od njihovih braće ili sestara tragično preminuo. Takav događaj može slomiti srce obitelji. Reakcija na traumu ne mora nužno završiti kod osoba koje su je doživjele. Osjećaji i senzacije, posebice stresni odgovor i način na koji se geni izražavaju, mogu se prenijeti na djecu i unuke, utječući na njih na sličan način, iako nisu osobno doživjeli traumu.
Koji je “okidač” za aktivaciju traume iz prošlosti obitelji?
Možemo biti rođeni s anksioznošću ili depresijom i nikada ne razmišljati o tome da to odvojimo od događaja prethodne generacije. Međutim, također možemo doživjeti strah ili simptom koji se pojavi iznenada ili neočekivano čim dosegnemo određenu dob ili događaj u našem životu. Na primjer, čim se vjenčamo. U svojoj knjizi govorio sam o ženi koja je voljela svog supruga, ali se osjećala zarobljenom čim se udala za njega. Kada smo proučavali obiteljsku povijest, vidjeli smo da su obje bake bile udane kao djevojčice od devet i dvanaest godina za znatno starije muškarce. Trauma se različito iskazivala u sestrama moje klijentice. Jedna se udala za znatno starijeg muškarca, a druga se uopće nije željela udati.
Još jedan okidač može biti selidba. Možemo se preseliti na novo mjesto i iznenada postati depresivni poput svojih predaka koji su bili progonjeni ili prisilno protjerani iz svoje domovine.
Što sve morate znati o afaziji – poremećaju koji se javlja nakon moždanog, traume, tumora mozga
Ili nas partner odbije, a tuga postaje okidač. Tuga se čini nepremostivom i to nas vraća u mnogo raniju tugu, možda do prekida veze s majkom. Ili imamo dijete i čini se da se unutar nas odjednom uključi nasljedni alarmni sat. Jednom sam radio sa ženom koja je bila preplavljena anksioznošću čim je zatrudnjela. Bila je očajna i nije znala zašto. Dok sam je ispitivao, otkrili smo da je imala strah da će naštetiti svom djetetu. Upitao sam je je li ona ili netko u njezinoj obitelji ikada naštetio djetetu? Bila je spremna reći ne, a zatim se sjetila priče koju je čula kao malo dijete o svojoj baki koja je slučajno zapalila zavjese dok je palila svijeću. Dok je kuća počela gorjeti, njezino dijete je spavalo na katu. Baka nije uspjela izvući dijete i ono je preminulo. U tom trenutku, žena je shvatila da je naslijedila strah svoje traumatizirane bake. Nakon toga je uspjela prekinuti taj obrazac.
Do kakvih nas stanja transgeneracijska trauma može dovesti? Kako nas ona oblikuje?
Traume u povijesti naše obitelji mogu duboko utjecati na nas. Biološki ostatak od iskustava naših roditelja ili djedova i baka može se kemijski utisnuti u našu DNA. Kao rezultat toga, možemo živjeti anksiozno i depresivno, nositi njihove osjećaje tuge i beznadnosti. Ove traume također mogu imati ograničavajući učinak na roditeljstvo, blokirajući tok ljubavi koju majka može pružiti svom novorođenčetu i stvarajući traume vezivanja u djeci budućih generacija. Jednostavno rečeno, anksioznost, strahovi, financijske brige, depresija, bolesti i nesretne veze oblici su našeg nesvjesnog nasljeđa. Neriješene traume, neke sežu dvije ili tri generacije unatrag, mogu nas zarobiti u osjećajima i situacijama koje nam ne pripadaju. Na primjer, nesvjesno odani roditelju ili djedu i baki koji su patili, možemo patiti na sličan način. Ako im nije bilo dopušteno postići uspjeh, možemo nesvjesno ograničavati svoj izražaj i sabotirati vlastiti. Tako izjednačavamo njihovo iskustvo i nastavljamo obrazac. Djeci može biti teško imati više od svojih roditelja, iako to roditelji zaista žele za njih.
Možemo li povezati svoje osjećaje da nas nešto koči i da ne koristimo vlastiti potencijal s naslijeđenom obiteljskom traumom?
Apsolutno.
Kako se možemo suočiti s transgeneracijskom traumom i procesuirati je? Možemo li ponovno proživjeti prošlost i “popraviti” je?
Da bismo ozdravili, moramo imati pozitivna iskustva koja mogu promijeniti naš mozak. Zatim moramo prakticirati nove osjećaje i senzacije povezane s tim iskustvima. Kada to učinimo, ne samo da stvaramo nove neuronske putove već potičemo oslobađanje “osjećajem-dobro” neurotransmitera poput serotonina i dopamina, ili “osjećajem-dobro” hormona poput estrogena i oksitocina. Čak i geni uključeni u stresni odgovor organizma počinju funkcionirati bolje. Ta pozitivna iskustva mogu biti prakse primanja utjehe ili podrške, osjećaji suosjećanja, zahvalnosti, darežljivosti, ljubaznosti ili prakse svjesnosti – u konačnici sve što nam omogućava da osjećamo snagu, mir ili radost unutar sebe. Ova vrsta iskustava hrani prednji korteks i pomaže nam da preoblikujemo stresni odgovor tako da ima priliku regulirati se.
Ideja je privući pažnju s limbičkog sustava, amigdale i prebaciti je na prednji mozak, posebno na prednji korteks, gdje možemo integrirati nova iskustva i naš mozak može se promijeniti. U osnovi, da sažmem, moramo prakticirati “biti s” neugodnim senzacijama u našem tijelu dok ne stignemo do onoga što se nalazi ispod njih – senzacije koje doživljavamo kao ono što nam daje život – senzacije poput pulsiranja, trnjenja, omekšavanja, širenja, protoka krvi, valova energije ili topline. Tada moramo biti u mogućnosti držati te senzacije najmanje minutu i to činiti šest puta dnevno. To može biti dovoljno da promijeni naš mozak i smiri naš stresni odgovor.
Utječu li, i kako, traume iz obiteljske prošlosti na naše gene?
Kada se trauma dogodi, mijenja nas. Doslovno uzrokuje kemijsku promjenu u našoj DNA i to može promijeniti kako naši geni funkcioniraju, ponekad čak i tijekom generacija. Tehnički, nakon traume, kemijske oznake se mogu pričvrstiti na našu DNA i reći našim stanicama da koriste ili ignoriraju određene gene kako bi nam pomogle preživjeti traumu. Zatim, način na koji su naši geni pogođeni može promijeniti našu akciju ili osjećaj. Na primjer, možemo postati osjetljivi ili reaktivni na situacije koje su slične izvornoj traumi kako bismo bili bolje pripremljeni da se nosimo s njom. Ako su naši djedovi i bake, na primjer, došli iz zemlje pogođene ratom, mogli su prenijeti skup vještina za brže reflekse, brže reakcije na nasilje kako bi nam pomogli preživjeti traumu koju su doživjeli. Problem je što također možemo naslijediti stresni odgovor s postavkama na 10, pripremajući nas za katastrofu koja nikada ne stiže. Drugim riječima, možemo se roditi sa strahovima i osjećajima koji potječu od naših roditelja ili djedova i baka i mi ćemo smatrati da su ti osjećaji naši.
Nasljeđuju li braća i sestre iste traume iz svoje obitelji ili je to individualno?
Djeca rođena od istih roditelja, u istom obiteljskom domu, sličnog odgoja, mogu naslijediti različite traume i doživjeti različitu sudbinu. U tom smislu, iskustvo svakog brata ili sestre je jedinstveno. Međutim, također ih može pogoditi ista trauma, iako mogu imati potpuno različite reakcije na nju.
Oporavak od traume nije jednostavan, a mogu se čak i ponovo javiti simptomi PTSP-a
Jednom sam radio s trojicom braće čiji je otac ubio nekoga. Prvi je dječak ponovio nasilje svog oca ubivši čovjeka. Drugi je dječak iskupio očevu krivicu počinivši zločin koji ga je odveo u zatvor. Na taj način je platio za očeve postupke. Treći dječak činio se identificiranim sa žrtvom svoga oca i doživljavao je ponavljajuće nasilne napade i prometne nesreće. Također je patio od kronične bolesti koja mu je ograničavala život.
Kako možemo prekinuti ciklus negativnog obiteljskog nasljeđivanja?
Prvo, ako se mi ili jedno od naše djece suočavamo s nespecifičnim simptomima, depresijom, anksioznošću, OCD-om, fobijom, destruktivnim ponašanjem, moramo protresti obiteljsko stablo i vidjeti što će isplivati. Koje obiteljske tajne su skrivene? Koje priče nisu ispričane? Koje traume nisu do kraja izliječene?
Drugim riječima, važno je dublje istražiti obiteljsku povijest kako bismo otkrili traume koje su možda bile skrivene ili nisu bile pravilno obrađene. Što više znamo o tim traumama i što više o njima razgovaramo, to smo bolje opremljeni da olakšamo našoj djeci i njihovoj djeci koja bi mogla patiti, a da i ne znaju zašto. Ignoriranje prošlosti može nas progoniti, ali kad je istražimo, ne moramo je ponavljati. Možemo prekinuti te destruktivne obrasce. Biološko nasljeđe možda je stvarnost, ali ne mora biti naša sudbina. Drugo, važno je stvarati pozitivna iskustva koja smiruju stresni odgovor našeg mozga. Trebamo tim iskustvima dati značaj i učiniti ih svakodnevnom praksom. Tako možemo promijeniti svoj mozak, svoj evolucijski mozak koji je programiran za pamćenje trauma.
Psihijatar, psiholog ili psihoterapeut – gdje potražiti pomoć kada pati naša psiha?
Tko nam može pomoći na ovom putu? Liječnici, lijekovi?
Terapeuti koji su obučeni za naslijeđenu obiteljsku traumu mogu pomoći. Na mojoj web-stranici postoji online tečaj koji ljudi mogu pratiti u vlastitom ritmu.
Kada možemo biti sigurni da je to gotovo, da je prošlost ostala u prošlosti?
Kada više nemamo emocionalnu napetost u tijelu. Kada više nemamo iste reakcije na okidače koji su nas prije pogađali.
