Nekad se najbolje izražavam ovako. Tako nekako najlakše skupim dojmove. Ovo je poezija u prozi.
Zapravo, reći ću vam iskreno… nemam pojma kako bi se zvala ova forma niti postoji li uopće. Ali, to nije ni bitno. Bitno je da sam nedavno bila na jednom ročkasu. Ovako je to, otprilike, izgledalo.
Rođendan u domu za stare i nemoćne
Prvi koji slavi u domu.
Medicinske sestre i socijalna radnica
su se baš potrudile.
Stol pun sokova
suhih kolača iz Kauflanda
vino Vranac
i mineralna.
Plastične čaše
jer se ruke tresu.
Ovako, ako im padne čaša, nije velika šteta.
A i nitko se neće porezat.
Društvo se polako skuplja.
Prvo dolaze dame.
U bluzama.
S ogrlicama od jantara
nalakiranim noktima
i gebisom koji ispada.
Neke dolaze u kolicima
ili samo s hodalicom.
“A di je Joža?” – pita slavljenica
“Njemu je danas pozlilo pa je ostal u sobi!”
kaže neobično glasno socijalna radnica. Zagorka.
Odjednom opće veselje.
Stigao je gospon Dragan.
Jedva hoda, ali iz ruku ne ispušta harmoniku.
Slavlje može početi.
Možda nekad i je dobro svirao,
ali sad pitaj boga šta svira.
Samo on zna.
A dame misle da znaju
pa svaka pjeva svoje.
Prema nahođenju.
Slavlje će trajati do kasno u noć.
A poslije… koga briga.
Tko živ, tko mrtav.
