Nedavno je na snagu nastupio novi Obiteljski zakon koji je izazvao mnogo polemike. U djelu koji se odnosi na dužnosti djeteta u obitelji, novost je jedan manji dio koji ukazuje na to da je dijete dužno pomagati roditeljima u obavljanju poslova u obiteljskoj zajednici u skladu sa svojom dobi i zrelošću.
Dužnosti djeteta u obitelji su i prije bile regulirane Obiteljskim zakonom (“Dijete je dužno poštovati svoje roditelje i pomagati im te biti obzirno prema članovima obitelji.”), a novost je samo razrađeniji dio o pomaganju. Kao psiholog nisam mogla a da se ne zapitam što je zapravo u ovom dorađenom članku sporno?
Učenje djeteta odgovornosti je najveća zaštita njega samoga
Činjenica jest da djeca imaju brojna prava (kojih su sukladno s dobi sve svjesniji), no ono što se u zadnje vrijeme rijetko spominjalo su njihove odgovornosti. Ovim zakonom pažnja se skreće na njihove odgovornosti koje su često puta marginalizirane i koje brojna djeca izbjegavaju – zato jer mogu. Nažalost, u radu s roditeljima susrela sam se i s onima čija su djeca zloupotrebljavala svoja prava i prijavljivala roditelje kada bi im primjerice zabranili izlaske do ranih jutarnjih sati. Što god bi roditelji od njih zahtjevali – uključujući i pomaganje u kućanstvu – dobili bi odgovor kako oni to ne moraju, kako 
nisu njihovi “robovi”, kako oni imaju svoja prava i slično. Na sreću mnogih roditelja, ovaj zakon je zaleđe i podrška roditeljima koji svojoj djeci kao vrijednost i temeljno načelo prenose kako svatko od nas ima svoja prava ali i odgovornosti. Učenje djeteta odgovornosti smatram najvećom zaštitom njega samoga. S druge strane davanje djetetu svih prava bez ikakve odgovornosti smatram medvjeđom uslugom djetetu.
Vjerujem da promjena zakona neće utjecati na roditelje koji se ne slažu s ovim stajalištem, no iskreno se nadam da će kao vrijednost društva ipak utjecati na razmišljanje djece. Što dijete čini ili ne, najvećim djelom ovisi o samim roditeljima. Djeca roditelja koji od najranije dobi postavljaju zahtjeve i očekivanja koja su primjerena dobi djeteta, provode nadzor i imaju čvrstu kontrolu nad djetetovim nepoželjnim obrascima ponašanja, uz ljubav, podršku i emocionalnu toplinu, jednog će dana neovisno o zakonu pomagati roditeljima u kućanstvu i preuzimati odgovornost za svoje ponašanje. S učenjem osnovnih vrijednosti i ponašanja koje želimo da dijete usvoji trebamo krenuti od najranije dobi. Sjećam se posjeta prijateljici koja je sa svojom trogodišnjom kćerkicom spremala posuđe u stroj za pranje posuđa – ponos koji je u tom trenutku zasjao na malom ličeku ne može se ni opisati. Prijateljica mi je tada objasnila da se njezina kćerkica voli tako igrati s njom: kada je mama pospremala kuću, malena je imala svoju igračku metlu koju je vukla po podu; kada je mama slagala ormar i malena je s veseljem i ponosom pomagala. Je li dijete od tri godine pomelo pod? Nije. Je li to isto dijete dobro posložilo posuđe u stroj za pranje? Nije. Jesu li majice u ormaru bile dobro posložene? Nisu. No to nije ni bila poanta. Majčin cilj nije bio da njezino dijete odradi posao umjesto nje; cilj je bio da dijete kroz igru i druženje stječe radne navike koje ne možemo usaditi nabrzinu i odjednom. Za to je potreban dobar primjer nas odraslih i vrijeme.
Krajnosti nisu dobre
Mogu razumjeti roditelje koji su možda sami imali stroge roditelje i koji ne žele da njihovo dijete pati kao i oni. Ako su naši roditelji bili kruti i strogi, ako su pred nas postavljali (pre)velika očekivanja i zahtjeve provodeći strogi nadzor i kontrolu pritom ne pružajući dovoljno topline i podrške – tada je logično da sve to želimo izbjeći u odnosu s vlastitim djetetom. No kako nijedna krajnost nije dobra, tako ni previše popustljiv odgojni stil ne utječe dobro na dijete. Ako djetetu pružamo veliku ljubav, podršku i toplinu, ali ne postavljamo zahtjeve niti imamo kontrolu nad njegovim ponašanjem, tada stvaramo nesigurno i nesnalažljivo dijete. Dijete koje neće znati razlikovati što je dobro a što loše, dijete koje bez nas neće znati funkcionirati, dijete koje će pri nailasku na prvu prepreku u životu odustati. Dijete koje ni sebi ni drugima neće biti dobro društvo. Svaki roditelj koji je sklon ovom odgojnom stilu bi se trebao zapitati želi li doista takav život svom djetetu.
Nikada nije prerano i dijete nikada nije premalo da se s njim bavimo i naučimo ga svemu što želimo da usvoji. Dok je dijete mlađe, najlakše i najbrže uči kroz igru – pospremanje sobe može se pretvoriti u natjecanje „tko će brže“; pranje posuđa može biti zabavno uz puno pjene; kada radimo kolač naš mališan može paralelno raditi svoj kolač od malo brašna i vode. Na taj način kroz vlastiti primjer i igru učimo dijete odgovornosti i radnim navikama. Ako nam je u mlađoj dobi izgovor bio da je dijete premalo i ako ono do dobi od 12, 13 godina nikada nije složilo krevet, opralo posuđe – kako onda možemo očekivati da sve to odjednom zna i želi raditi u starijoj dobi? Sa sigurnošću mogu reći da se nijedno dijete neće samoinicijativno uhvatiti posla u starijoj dobi ako do tada nije steklo radne navike i ako su do tada roditelji sve radili za njega.
Svako ponašanje nosi određene posljedice
Ako su roditelji učili dijete radnim navikama a unatoč tome ono u adolescenciji odbija pospremiti sobu, oprati posuđe, iznijeti smeće – i to je normalan dio njihovog razvoja. U tom slučaju savjet roditeljima je da se pridržavaju onoga da svako ponašanje nosi određene posljedice. I to je nešto što se usvaja od najmlađe dobi a što će roditelji tijekom adolescencije imati prilike više uvježbavati sa svojom djecom. U redu je da dijete ne pospremi sobu – no posljedica toga je da ne ide u šetnju s prijateljicom. Sistem je vrlo jasan i pravedan, a u konačnici je izbor na djetetu kako će provoditi slobodno vrijeme i ponašati se.
Biti dobar roditelj nije lako – potrebno je uložiti puno truda, ljubavi, vremena, znanja, preispitivanja… No sve to je vrijedno kada jednog dana pored sebe ugledamo izgrađenog čovjeka, čovjeka koji nas poštuje, voli i pomaže nam – jer tako želi, jer smo ga tome naučili vlastitim primjerom. Zakon može regulirati dužnosti, ali zasigurno ne i ljubav i poštovanje koje osjećamo prema našim bližnjima, zar ne?
Autor teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
