Odvojite vrijeme u kojem ćete se potpuno posvetiti sebi i svom djetetu igrajući se s njim. Igranje će vas povezati, ojačati osjećaj bliskosti, povjerenja i zadovoljstva.
Ritam koji je zaista vrlo naporan (spremanje djeteta
za vrtić, odvođenje djeteta, odlazak na posao, rad, povratak po dijete,
kupovina, kuhanje, spremanje, čišćenje…) često utječe na kvalitetu
zajedničkog vremena roditelja i djeteta/djece. Roditelj je iscrpljen, ali i
dijete je umorno, pa na kraju dana roditelj teško u sebi pronalazi energiju i
radost za igru s djetetom. Osim toga, možda se čak potajice pita kakva ona ima
smisla (“Nisam se ni ja igrao sa svojim roditeljima, pa sam ispao čisto OK”).
Kada su ljepši dani, priča završava tako što roditelj odvodi dijete u park
nakon vrtića, sjedne na klupu da u miru pročita novine ili popriča s drugim
roditeljima u blizini, dok dijete pronalazi novog vršnjaka s kojim će se
igrati. I premda je sasvim u redu što postoje i takvi dani, važno je da takvi
ne budu svi.
Čemu služi igra
Igra roditelja s djetetom ima mnogo smisla i iznimno
je važna za kvalitetan razvoj. Igrajući se s djetetom kao da je i sam dijete,
roditelj nenametljivo (odnosno, bez jasnih uputa poput “učini to ovako ili
onako” ili “ne, sunce ne može biti zeleno” i sl.) uči dijete o tome kako odnosi
funkcioniraju, kako riješiti konflikte, odnosno kako doći do različitih
rješenja nekog problema, kako biti kreativan, opušten, veseo i radostan nakon
napornog dana. A to su jako važne životne lekcije.
Igra roditelja i djeteta jako utječe na njihovu bliskost, povezanost i
povjerenje.
Znate li se igrati?
U svojoj praksi često se susrećem s roditeljima koji
su spremni igrati se na ovaj način s djetetom, ali jednostavno ne znaju kako.
Nekima su, kada se počnu igrati, misli negdje drugdje jer moraju još toliko
toga napraviti. Drugi pak vjeruju da uključivanje djeteta u kućanske poslove
(kuhanje, pečenje kolača), smišljanje različitih zajedničkih projekata (poput
kićenja bora i doma) zadovoljavaju djetetovu potrebu za igrom s roditeljem.
Takvo zajedničko vrijeme iznimno je dragocjeno, ali to nije sve što se može.
Kada se dijete uključi u kućanske poslove, ono vrlo
vjerojatno shvaća kako je uključeno u nešto što inače radi roditelj. Kada se
pak roditelj uključi u djetetovu igru (autićima, lutkicama i sl.), tek je tada
to uključivanje u “pravu” igru. Zašto je to “prava” igra? Ako razmislimo što
znači kuhanje, vidjet ćemo da ima neka pravila. Meso se, primjerice, ne može
staviti ako prethodno nije očišćeno ili posoljeno. Ili, jaje se neće staviti u
brašno ako nije prethodno izvađeno iz ljuske. Drugim riječima, u tim
aktivnostima postoje pravila kojih se dijete treba naučiti pridržavati. Nema
ništa loše u tome da to nauči i, kao što je već rečeno, uključivanje djeteta u
te aktivnosti iznimno je dragocjeno jer također zbližava dijete i roditelja,
oni uživaju u zajedničkom vremenu itd.
No što se zapravo događa kad se roditelj uključi u
djetetovu igru? Dijete dobiva poruku da je roditelj zainteresiran za to što ono
radi, njihov odnos jača. Emocionalna povezanost odnosno privrženost između njih
dobiva nov sadržaj, jačaju osjećaji bliskosti i povjerenja. Dijete i roditelj imaju novo iskustvo
zajedničkog igranja, provođenja kvalitetnog i posvećenog vremena, što vrlo
često olakšava situacije kada se podiže razina stresa i nervoze. Kao i u svim
drugim odnosima, ako prevladavaju osjećaji zadovoljstva, radosti i međusobnog
užitka, tada će se stresni trenuci lakše prebroditi jer će postojati pamćenje
na vrijeme bez stresa.
Dijete se želi igrati samo?
Neki su mi roditelji rekli da ih dijete odbija kada se
požele igrati s njim. Dijete jasno daje na znanje roditelju da ga ne želi u
igri. To pogađa mnoge roditelje jer, kada se konačno odluče igrati s djetetom,
ono ih odbije. Premda će sigurno postojati situacije kada se dijete želi igrati
samo, što treba jednostavno poštovati, te svakako postoje djeca koja su se
sklonija igrati sama, svako dijete ipak jako rado provodi svoje vrijeme s
roditeljem.
Pa zašto se onda događa da dijete ne želi dijeliti s
roditeljem nešto što je praktički jedino “njegovo”? Uzroci mogu biti prethodne
poruke roditelja, koji je dijete slao da se ide igrati samo: kada je dijete više ili manje
suptilno pokušalo uključiti roditelja u svoju igru, doživjelo je odbijanje. S
vremenom se naučilo igrati samo i ponaša se kao da više ne treba roditelja. No
kada bi se popravila temeljna emocionalna veza, odnosno povećala bliskost i
povezanost između roditelja i djeteta, dijete bi otvorenije prihvaćalo upite
roditelja da se uključi u igru. S druge strane, ako roditelj to radi samo zato
što je negdje pročitao da bi trebao i nije punim srcem u igri, osjetljivom
djetetu i to može smetati, pa mu u daljnjoj igri može biti lakše igrati se
samo.
Prepoznati djetetov ritam, prepoznati što djetetu
treba i reagirati na to te se istodobno zabavljati zajedno s djetetom − pravo
je umijeće. S tim znanjem nitko se tko rađa. No te se vještine mogu naučiti, a
ako je dobro izvježbano, s vremenom to postaje dio nas i naše svakodnevice. Da
bi stručnjaci stekli te vještine, potrebno im je nekoliko godina svakodnevnog
rada.
U novom programu razvojno poticajne igre za roditelje
i djecu “Vrijeme za nas” imat ćete prilike, uz stručno vodstvo,
dobro upoznati sebe i svoje dijete, naučiti zašto reagira kako reagira i uz sve to, dobro se s njim
zabaviti i naigrati.
Program počinje u drugom mjesecu 2012. Za
više informacija o programu možete nazvati na 0958043982 ili pitati mailom na: tatjana@centarproventus.hr.
Više informacija potražite na www.terapijaigrom.hr
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
www.terapijaigrom.hr
