Odrastanje bez braće i sestara ima i prednosti i nedostataka. Jedna od prednosti je povećana interakcija s odraslima, što može povoljno djelovati na razvoj djeteta. No, nedostatak interakcije s braćom i sestrama može dovesti do slabijeg razvoja nekih aspekata socijalnih vještina.
Koje su najčešće predrasude o jedincima, jesu li istinite, te kako se roditelji trebaju postaviti pri odgoju jedinaca saznali smo u razgovoru sa psihologom Trpimirom Jakovinom.
Trpimir Jakovina, dipl. psiholog
Koje su prednosti i
nedostaci djece jedinaca?
Trpimir Jakovina, dipl. psiholog
nedostaci djece jedinaca?
Poznato je kako djeca jedinci imaju posebne privilegije u
obitelji; oni su jedini primatelji roditeljske zaštite, brige, pažnje, pa i
materijalne potpore. Pored toga ne moraju doživljavati natjecateljske i
konfliktne situacije, kakve doživljava većina djece koja imaju braću i sestre.
Budući da imaju roditelje “samo za sebe”, s njima stupaju u dublje
interakcije i provode s njima više vremena, što može imati pozitivan učinak na
razvoj djeteta. Međutim, najznačajnije prednosti djece jedinaca jesu visoka motivacija za postignućem i
visoka inteligencija, što se očituje u postizanju boljeg školskog
uspjeha i viših stupnjeva obrazovanja.
Unatoč brojnim prednostima, odrastanje kao dijete jedinac može imati i određene
nedostatke. Sama prisutnost braće i sestara može ublažiti negativne
utjecaje poput roditeljskih očekivanja,
loših bračnih odnosa, stresa ili patologije roditelja. U skladu s tim, djeca jedinci su ranjiviji i izloženiji
eventualnim lošim utjecajima, što u nekim slučajevima može rezultirati nižim
životnim zadovoljstvom te razvojem nižeg samopouzdanja.
Kako jedinci
doživljavaju svoj status – osjećaju li se zakinuto ili zadovoljno?
Gotovo 60 posto djece jedinaca svoj status doživljava kao
nepogodnost te izjavljuje kako im je žao što nemaju brata ili sestru, koji bi
im bili potpora i “saveznici” u izazovima odrastanja.
Nerijetko je prisutan i osjećaj usamljenosti.
Također, mnogi opisuju osjećaj pritiska za postizanjem uspjeha, upravo zbog činjenice
da su isključivo na njih usmjerena sva roditeljska očekivanja. U nešto zrelijoj
dobi većina jedinaca ističe veliku zabrinutost i tjeskobu zbog
anticipiranja da će jednog dana ostati sami kada roditelji umru. Pored toga,
mnogi navode osjećaj pritiska da imaju vlastitu djecu, jer su ona jedina prilika
za produljenjem obiteljske loze.
Jesu li jedinci
razmaženi i sebični – dopušta im se sve zato što su ljubimci obitelji?
Najčešće predrasude vezane uz djecu jedince odnose se na
njihove crte ličnosti, te se u skladu s time nerijetko takvu djecu opisuje kao
sebičnu, izoliranu, egocentričnu i razmaženu. Međutim, pokazalo se kako su
predrasude o razmaženom i sebičnom jedincu uglavnom netočne. Do razmaženosti i
sebičnosti može doći zbog nesposobnosti roditelja da definiraju i provedu
ograničenja koja su u skladu s dobi djeteta, a ovaj zadatak može dodatno
otežati i djetetov težak temperament. No, takvi se izazovi mogu javiti i u obiteljima
s više djece, a needuciranost roditelja zasigurno doprinosi razvoju
neprilagođenosti djece, što dakle, nije isključivo slučaj s djecom jedincima.
Koliko se jedincima teže uklopiti u društvo? Stvaraju li teže bliska
prijateljstva?
Pokazalo se da se jedinci ne razlikuju od druge djece po pitanju socijalne prilagodbe, društvenog
statusa, afilijativne motivacije, i društvenog utjecaja. Takva djeca ponekad i ranije
emocionalno i socijalno sazrijevaju, jer se često kreću u društvu odraslih te s
njima stupaju u interakcije, što predstavlja
pogodnu klimu za socijalni razvoj. Također se pokazalo da se djeca jedinci ne
razlikuju od druge djece prema broju prijatelja i prema kvaliteti bliskih i prijateljskih
odnosa. No, s druge strane, jedinci su češće žrtve zadirkivanja i zlostavljanja
od strane vršnjaka. Razlog tome je nekompetentnost u razrješavanju konflikata,
što se ipak najbolje može naučiti kod kuće u interakciji sa braćom, odnosno
sestrama.
Imaju li jedinci više
samopouzdanja?
Jedinci su neprestano u centru roditeljske pažnje, što
dovodi do razvoja osjećaja vlastite
vrijednosti i samopouzdanja. Također, rijetko ili nikada se ne nalaze u
prijetećim situacijama u kojima se prednost daje drugom djetetu, što također za
posljedicu ima jačanje samopouzdanja. Pored toga, jedinci su, kao što je to često
slučaj i sa prvorođenom djecom, skloni rezultate vlastitog ponašanja pripisivati isključivo sebi, a
ne drugim, vanjskim faktorima. Kao posljedica javlja se osjećaj vlastite
kompetentnosti i odgovornosti, što također povoljno djeluje na samopouzdanje.
Kako odgajati jedince i izbjeći nastanak negativnih osobina?
Bitno je poticati dijete na druženje s drugom djecom, što mu omogućuje da nauči kako se slagati
i dijeliti s drugima, kako uspješno rješavati konflikte itd. Prilikom
interakcije s vršnjacima, važno je opažati dijete. Ukoliko primijetimo da
postaje sebično i da svoje igračke ne dijeli s drugima, valja ga upozoriti da
ga sebičnost može udaljiti od prijatelja i dovesti do usamljenosti. Također dijete valja poticati
na samostalnost. Jedinci se obično snažno vežu za roditelje i pretjerano se oslanjaju na
njihovu pomoć i podršku. Stoga je preporučljivo da roditelji djetetu zadaju
određene zadatke i traže da ga riješi samo.
Važno je i poučavati dijete socijalnim vještinama te razvijati osjećaj za
druge. Djetetu treba dati do znanja da nije “centar svijeta”, da
postoje i drugi ljudi te da je ono dio zajednice. Tome mogu pomoći razne obveze
od odlaska u kupovinu i nošenja smeća do pomoći starijem susjedu u čišćenju
snijega. Uobičajeno je nastojanje jedinaca da se ponašaju ravnopravno
odraslima, stoga roditelji trebaju postaviti granice i jasno ih
definirati, što pomaže djetetu da shvati svoja ograničenja.
Treba imati na umu da je lako razmaziti jedino dijete. Davanje djetetu previše
slobode, neprestano udovoljavanje svim djetetovim zahtjevima ili kupovanje
previše novih i skupocjenih igračaka može dovesti to toga da dijete ne zna
cijeniti vrijednost stvari.
D. Šorgić
