Potaknuta nedavnim slučajem u Hrvatskoj gdje su djeca čiji roditelji kupuju stvari u jednom trgovačkom lancu prozvana po imenu tog trgovačkog lanca, odlučila sam svoja razmišljanja o pozadini takvog ponašanja pretočiti u članak.
Naime, kako je uopće došlo do cijele afere? I sama se pitala kako je moguće da djeca vrtićke dobi na taj način reagiraju na svoje prijatelje obučene u hlače/majicu xy marke.
Djeca dakako mogu zapažati razlike i mogu uvidjeti da netko primjerice ima majicu na kojoj su Elza i Ana – no je li ta majica iz markiranog dućana ili trgovačkog lanca, prilično sam sigurna da njihovom oku ta razlika ne bi bila vidljiva.
Preuzimanje obrazaca ponašanja roditelja
I tu se vraćamo na nas odrasle. Odrasloj osobi možda neće promaknuti kvaliteta majice. Možda neće promaknuti ni markirani natpis na majici. I ta odrasla osoba možda neće reći svom djetetu „Nemoj se družiti s tim i tim jer on nosi majicu iz trgovačkog lanca“. Ali, ako ima predrasude i smatra da su oni negdje za koplje više od roditelja tog djeteta, neverbalno će reagirati. Možda neće biti oduševljeni ako njihovo dijete želi pozvati baš to dijete s majicom iz trgovačkog lanca na igranje. Možda će mu nesvjesno sugerirati da bi se moglo družiti s nekim drugim djetetom. Možda će biti baš jako sretni kada saznaju da se njihovo dijete u vrtiću igra s djetetom roditelja „istog nivoa“. Možda… Primjera je mnogo.
I dijete će tako, potpuno nesvjesno što se uopće zbiva preuzeti obrazac ponašanja roditelja. I možda će mu jednog dana, primjerice u srednjoj školi biti važno ima li njegov prijatelj skupi mobitel ili nosi „staru kramu“.
I baš se neće htjeti družiti s djecom koja su iz lošijih (siromašnijih) kvartova. Jednostavno će mu biti prirodno družiti se s djecom svoje klase. Baš kao i njihovim roditeljima.
Koliko su opasne predrasude?
Predrasude – osim što su prilično nepravedne prema objektu predrasude, mogu biti itekako opasne u slučaju kada su neprijateljske i negativne. Predrasuda kao stav koji imamo o nekome ili nečemu uvijek je praćena emocijama, vjerovanjima, mislima i ponašanjima koja su rezultat prve dvije komponente.
Primjerice, ako je naš stav da niži socioekonomski status o osobi govori da je neobrazovana, manje inteligentna, da su niža primanja sigurno posljedica njezine nesposobnosti/nerada/neznanja – tada ćemo svakoga čiji status niži od našega nepravedno ugurati u tu ladicu. Možda nismo svjesni svog stava i možda bismo garantirali da nemamo predrasude – no ova afera samo je jedan od niza primjera koji dokazuje da ipak predrasude u našem društvu nisam takav endem. Činjenica da smo se možda nekada susreli s osobom niskog socioekonomskog statusa koji potvrđuje cijeli onaj niz naših stavova nije razlog da taj isti stav primjenjujemo na sve ljude. Parola „iskustvo mi je pokazalo da je to najčešće tako“ i dalje nije dovoljno dobar razlog. Jer nemamo baš sva iskustva svijeta. I ne idu baš sva u istom smjeru.
Savjet psihologa – Kako pripremiti dijete za život?
Kao osoba koja radi s ljudima i sama sam nerijetko na udaru predrasuda. Imam 33 godine i izgledam kao da mi je 10 manje. Sitne sam građe, neki bi rekli da sam mršava, unatoč tome što jako volim jesti (i zaista jedem). Prilikom jedne šetnje, čula sam došaptavanja slučajnih prolaznika kako sam anoreksična. Jer naravno, svatko tko je mršav je anoreksičan. Ili jede jako malo. Tako uglavnom zaključuju i konobari u restoranu kada me poslužuju pa mi sa skepsom u glasu govore da je jedna porcija dovoljna za mene i prijateljicu. Moš’ mislit. I redovito se iznenade kada vide očišćen tanjur (al onda vjerojatno kreću ideje o bulimiji).
To što izgledam mlađe, mnogo puta me dovelo u situaciju gdje se netko postavlja iznad mene. Jer eto što ja ovako balava znam, koliko uopće imam iskustva. Rekla bih da 10 godina iskustva (fakultet ne računamo, jer poslovi u struci na fakultetu kod nas mladolikih nisu mjerilo) i nije baš toliko zeleno. Nije to 20, 30 godina – no i dalje nije malo. Nerijetko mi se događalo da nekog drugog tko možda ima manje znanja i godina iskustva, zbog „ozbiljnijeg“ izgleda tretiraju drugačije u odnosu na mene. I pri tome ti isti ljudi tvrde da nemaju predrasude. Baš kao i oni roditelji čija djeca svoje prijatelje iz vrtića nazivaju po trgovačkom lancu.
Ako se sviđamo sami sebi onda nije važno što drugi misle
Da bi odgojili ljude bez predrasuda, cijelo društvo (a ne samo roditelji) treba slati poruku da predrasude nisu ok. Kako? Jednostavnim, osnovnim bontonom. Pozdravite čovjeka (bez obzira ako ste Vi ravnatelj a ona spremačica); tretirajte mladu osobu jednako kao što bi i odraslog (nije u redu da mlade u govoru prekidamo samo zato jer su mladi); koristite čarobne riječi molim/hvala/izvoli/oprosti – sa svima; uvažite drugačije…
Ne smatram se apsolutno ispravnom i nepogrešivom: ponekad i sama upadnem u stupicu zvana predrasude. No ono što se zaista trudim jest priznati pogrešku. Jedino na tome možemo učiti i pružati dobre primjere djeci.
Kažu da je mudar čovjek svjestan koliko ne zna i da se nikada ne postavlja kao da sve zna – na nama je da odlučimo kakvo društvo želimo biti i kakve ljude želimo odgajati. Ako želite promijeniti društvo, krenite s čovjekom u zrcalu.
Foto: Shutterstock
