Kako pripremiti dijete za polazak u školu?

Polazak u školu može biti izuzetno stresno razdoblje za vašeg mališana. Očekivanja ga pritišću sa svih strana, zadaća postaje svakodnevna obveza, a stresu ne možete odoljeti ni vi – roditelji.

Može li polazak u prvi razred proći bez suza? Odgovor smo potražili u razgovoru sa stručnjacima Centra Proventus: psihoterapeutkinjom i certificiranom trenericom komunikacijskih vještina Jelenom Vrsaljko te psihologinjom i terapeutkinjom igrom Tatjanom Gjurković.

U razgovoru s Jelenom Vrsaljko zanimalo nas je kako pripremiti dijete za polazak u školu?

Putem igre djeca uče govoriti, hodati, ali i kako se ophoditi prema drugima, kako izraziti ono što trebaju ili žele. U igri djeca izražavaju svoje strahove, frustraciju, radost, tugu zbog čega putem igre odrasla osoba može imati dobar uvid u djetetov svijet. Stoga je igra prirodno sredstvo učenja i kao takva iznimno važna za svako dijete. Kada se djeca igraju, njihov mozak radi i razvija se. S obzirom da djeca sve doživljavaju i proživljavaju kroz igru, zašto ne iskoristiti igru i u fazi pripreme za školu. Učenje čitanja, pisanja i osnovnih matematičkih operacija može biti beskrajno zabavno. Općenito, učenje može biti zanimljivo i zabavno. Pada mi na pamet da bismo djeci mogli umjesto bajki pričati priče o državama, gradovima, životinjama, povijesnim ličnostima.

Odgajajući dijete u atmosferi u kojoj postavlja pitanja, dobiva odgovore i zabavlja se učeći počinjemo ga pripremati za školu vrlo rano. Postoje razne igre u kojoj razvija svoja osjetila i stječe vještine koje će mu kasnije, kada krene u školu, biti od velike pomoći. Primjerice, ako dijete uključimo u pripremanje namirnica, pečenje kolača usput ga učimo nekim osnovnim mjerama (dužine, težine). Nadalje u svaku igru koje se igramo s djetetom možemo uključiti brojanje, abecedu… Npr. “ajmo odvojiti sve igračke koje počinju s ‘B’…Koliko ih ima?”. Naravno, tako se igramo dok dijete pokazuje interes, nikada ga ne forsiramo jer smo mi odlučili da će ono sada naučiti brojati do deset.

Kako se bliži školska godina dolaze na red i konkretni zadaci poput nabavke pisaćeg stola, stolice, školske torbe, knjiga, ostalog pribora. U nabavku istog najbolje je uključiti i dijete. Dijete možemo uključiti i u određivanju kutka gdje će biti pisaći stol, naravno uz naše sugestije s obzirom na izvor svjetla itd.

Evo još nekoliko savjeta koji će pripomoći u djetetovoj adaptaciji na novu situaciju, tj. polazak u školu:

• Prošećite sa svojim djetetom do škole u kvartu, pokažite mu igrališta, parkiće i školu izvana. Ako je moguće zamolite portira ili dežurnog učenika na porti da vas pusti u predvorje gdje se najčešće nalaze dječji crteži, panoi s kolažima itd. Dok razgledavate i šećete možete mu pričati o super doživljajima iz vašeg školskog doba.
• Pričajte mu što će sve u školi učiti i kakve će predmete imati.
• Ukoliko poznajete neko “školsko” dijete zamolite ga da vama i djetetu pokaže knjige, bilježnice.
• Pročitajte mu neku pjesmicu iz čitanke.
• O školi mu pričajte pozitivne stvari. Ako sami imate neka neugodna iskustva u ovom trenutku ih izbrišite i ne spominjite.

Na koji način možemo smanjiti strah i stres mališana?

Strah i stres djeteta smanjuje se dobrom pripremom, dakle sve što sam prethodno rekla i isto tako smanjenjem vlastitog stresa. Odgoj djeteta do polaska u školu također je dio pripreme. Naravno format intervjua malo je prekratak da bih objasnila načela odgoja koji potiče dijete na samostalnost i stjecanje radnih navika. Spomenut ću samo ukratko temelj takve filozofije odgoja: dopustiti djetetu da bude samo zaslužno za svoje uspjehe i odgovorno za svoje neuspjehe.

Što se tiče smanjena vlastitog stresa, roditelji često sami padaju u neželjena stanja, što se škole tiče. I sami imaju bojazni kako će se njihovo dijete snaći u školi. Često potpadaju pod utjecaj halo efekta, primjerice čuli su nešto loše o školi u koju njihovo dijete mora krenuti ili o učiteljima ili nešto slično. Na takve se stvari ne treba puno obazirati i dobro je dati si prostora da se stvori vlastiti doživljaj i mišljenje. Nadalje, bilo bi super da roditelji osvijeste sve moguće razloge zašto je škola dobra za njihovo dijete.

Polazak u prvi razred može biti stresan za cijelu obitelj, ne samo za dijete. Kako roditelji utječu na doživljaj mališana?

Ako roditelj ne vjeruje da će djetetu u školi biti dobro, u to neće vjerovati ni dijete, ma koliko mu pričali o tome kako je u školi jako lijepo i kako će se tamo zabavljati, učiti i igrati s drugom djecom. Naprotiv, bit će zbunjeno dvostrukim porukama koje su mu upućene, jednu na verbalnoj, a drugu na neverbalnoj razini. Na verbalnoj razini je upućeno “sve će biti u redu, u školi je lijepo, steći ćeš prijatelje, učit ćeš….”, a na neverbalnoj (onoj dubljoj) razini poruka je “joj, joj, hoće li sve biti u redu?”.

Vjerojatno se svako od nas našao u situaciji kada nas je netko tješio, a da i sam nije vjerovao u to što govori. I nismo se baš osjećali utješenima. Isto tako niti dijete se ne osjeća sigurno, ukoliko osjeća našu vlastitu nesigurnost. Zbog toga je prva zadaća roditelja čije dijete polazi u školu stjecanje čvrstog uvjerenja da je to dobro za dijete i njegov razvoj. To je nepobitna činjenica – škola je dobra za djetetov razvoj. Na taj način se nastavlja socijalizacija koja je započela u vrtiću, u nižim razredima stvara osnovu za stjecanje znanja u budućnosti. To je temelj njegova obrazovanja, a i zakon nam određuje da je osnovno školovanje obavezno.

Kako roditelj može steći to uvjerenje?

Prije svega – informiranjem. Može se informirati o sredini u koju odlazi njegovo dijete. Ukoliko i dalje ima strah može se javiti stručnjaku (psihologu, psihoterapeutu) koji će mu pomoći da se pripremi da dijete pripremi za polazak u školu. Na taj način roditelji se mogu i te kako osnažiti i djetetu pružiti sigurnost i svojim uvjerenjem da je to baš super.

U razgovoru s Tatjanom Gjurković zanimalo nas je na koji način možemo dijete naučiti obvezama i rutini.

Učenje obvezama i rutini započinje mnogo ranije od početka polaska u školu. Svakodnevno ustajanje i obavljanje aktivnosti (objedovanje, odlasci u park i sl.) u približno isto vrijeme uče dijete sustavnosti te će tako lakše prihvatiti obveze i rutine koje početak školovanja donosi. Kupovanje pisaćeg stola, osiguravanje prostora za učenje u miru i tišini također su preduvjeti da dijete nauči na jednom mjestu ispunjavati svoje školske zadaće.

Prije početka škole, možete dijete slikati u različitim situacijama kao što je kretanje u školu ujutro s torbom na leđima, sjedenje za pisaćim stolom i ispunjavanje zadaće te aktivnosti koje imate poslije toga kako bi dijete moglo imati ideju o vremenskom slijedu svakodnevne rutine koja ga očekuje

Naš mališan odbija pisati zadaće. Što učiniti?

Glavno pitanje je “zbog čega moje dijete ne želi pisati zadaće?”. Je li to zbog toga jer je sve savladao u školi i pisanje zadaće mu se čini suvišnim? Je li to zbog toga jer nema naviku slušanja postavljenih zahtjeva općenito? Ima li snažan osjećaj da sigurno neće znati napisati zadaću, pa se ni ne trudi da proba?

Ovisno o razlogu, razlikuju se postupci prema djetetu. Primjerice, ako je razlog taj da se djetetu čini suvišnim pisanje zadaće (te njegove ocjene i znanje to dokazuju), tada je možda riječ o djetetu s višim intelektualnim sposobnostima. Ako je tako, savjetujem vas da se obratite Centru Bistići koji se bave s darovitom djecom. Darovita djeca su također djeca s posebnim potrebama te im je nužan poseban tretman.

Ako je razlog da dijete nema naviku slušanja postavljenih zahtjeva, razmislite događaju li se slične stvari kod kuće. Događa li se da, kada postavite djetetu zahtjev, ono ne ispuni zahjtev, bilo kroz otpor, bilo kroz to da vas namoli da to učinite umjesto njega?

Postavljanje i provođenje zahtjeva izuzetno je važna životna lekcija koju dijete mora savladati. Kao što sami znate, kada krenete na posao, nitko vas ne pita ustaje li vam se u sedam ujutro da biste išli na posao i tamo radili osam sati ili ne, kao niti sviđaju li vam se svi postavljeni zahtjevi ili ne.

Od vas se traži da dođete na vrijeme i da obavite svoj posao. Isto dijete uči kroz vaše postavljene zahtjeve. Ponekad nam se čini da želimo poštedjeti dijete upravo jer “kada odraste, nitko ga neće maziti”.

Međutim, upravo se u tome krije velika zamka. Ako se dijete nauči ispunjavati jednostavne zahtjeve tijekom djetinjstva, tada će mu biti lakše ispunjavati zahtjeve u odrasloj dobi. U suprotnom, kao odrasla osoba može biti vrlo nesretna, frustrirana i nezadovoljna jer nije navikla ispunjavati zadane zahtjeve, a zahtjevi će postojati. Kada ćete postaviti neki zahtjev djetetu (npr. pospremi svoju sobu), budite ustrajni u tome da dijete ispuni taj zahtjev. Vrlo je lako moguće da će se ono buniti jer nije naviklo to činiti, ali ne budete li ga vi tome naučili, bit će mu mnogo teže u budućnosti.

Ukoliko je razlog taj što dijete vjeruje da ono to ne zna i da sigurno neće ili uopće ili dovoljno dobro znati rješiti postavljeni zadatak, tada je moguće da dijete ima vrlo nisko samopouzdanje, lošu sliku o sebi i svojim realnim mogućnostima. Važno je uočiti očekuje li i želi li netko iz okoline da dijete postiže najbolje rezultate i da bude bolje nego što ono to možda razvojno može. Ukoliko je tako, bilo bi dobro razmisliti na koji način ta osoba može promijeniti stav prema djetetu i postavljati realnija očekivanja od njega. Tek kada mi, kao odrasle osobe, smanjimo svoja nerealna očekivanja od djeteta, tek tada će dijete imati prostora za promjenu svoje slike o sebi. Budući da je riječ o zahtjevnim promjenama što potencijalno kod vas, što kod djeteta, moguće je da ćete imati potrebu za podrškom i daljnjim smjernicama. U tom slučaju, obratite se timu Centra Proventus.

Kako sigurati izvannastavne aktivnosti, a istovremeno ne “ugušiti” dijete obvezama?

Prije uključivanja djeteta u aktivnosti, roditelji trebaju razmisliti o tome koliko je u redu da dijete boravi djeteta izvan kuće, a da pri tome dijete ne bude pod stresom te da se ima vremena za provođenje kvalitetnog obiteljskog vremena. Pri tome može pomoći sljedeće pitanje: ako je dijete uključeno u određene izvannastavne aktivnosti, koliko vam preostaje kvalitetnog vremena da ga provedete s djetetom svakog dana, igrajući se s njim i razgovarajući o tome što je on doživio tijekom dana?

Ukoliko je odgovor da ga nećete imati, da ćete i vi i dijete biti preumorni kada se vratite doma, tada ćete dijete zasigurno uključiti u preveliki broj izvannastavnih aktivnosti, a možda ste i vi preopterećeni svojim obavezama. Minimalno vrijeme koje biste trebali svakodnevno provoditi s djetetom ne bi smjelo biti manje od 30 minuta.

Prije nego što roditelj u konačnici organizira razne aktivnosti za dijete, dobro je pokušati odgovoriti i na ova dodatna pitanja:

• Hoće li dijete imati korist na emocionalnom, fizičkom i/ili društvenom planu od uključivanja u tu aktivnost?
• Je li aktivnost primjerena za dob djeteta?
• Smatrate li da će dijete redovito voljeti odlaziti na tu aktivnost?
• Hoće li se dijete prilagoditi na tu aktivnost bez snažnog emocionalnog otpora?

Kako možemo pomoći mališanima koji nisu pohađali vrtić nego su imali usluge “baka-servisa”? Oni nisu navikli družiti se i surađivati s većim krugom djece?

Dijete koje nije pohađalo vrtić niti malu školu možemo poticati da se što više druži s drugom djecom iz parka, pozivati djecu na rođendane i slično kako bi naučilo funkcionirati u društvu vršnjaka. Osim toga, kada krene u školu, važno je posebno obratiti pozornost kako se snašlo u grupi vršnjaka, nedostaju li mu neke socioemocionalne vještine. Ukoliko mu nedostaje vještine poput zauzimanje za sebe, nošenje s ljutnjom i frustracijom, prihvaćanje odbijanja od strane vršnjaka, nošenje s neuspjehom, tada je dobro razmisliti na koji način se može pomoći tom djetetu da nauči te vještine i da mu se olakša daljnje funkcioniranje u školi i grupi vršnjaka.

Poželjno je isprva pokušati razgovarati s djetetom, ali je više od toga poželjno uočiti kako se nosi sa sličnim situacijama kada je doma – popušta li mu se uvijek u igri? Je li uvijek najbolji bez obzira koliko je realno uspješan? Ako ima mlađu braću/sestre, kako se to dijete odnosi prema braći i sestrama – je li povučen ili je uvijek nadmoćniji? Kako se nosi s neuspjehom kod kuće? Ta pitanja će vas dovesti bliže odgovoru što treba poduzeti da bi dijete naučilo surađivati s većim krugom djece.

Općenito, većina djece prije polaska u školu ima vrlo visoko mišljenje o sebi što se polako mijenja između prvog i četvrtog razreda u smjeru negativne krivulje, tj. kako se djeca približavaju četvrtom razredu, tako imaju sve lošije mišljenje o sebi i svojim mogućnostima. Ako dijete nema razvijene socioemocionalne vještine, tj. ako se ne snalazi u skupini vršnjaka, mišljenje o sebi biti će još negativnije uslijed mnogih loših iskustava u komunikaciji s vršnjacima. Stoga, ukoliko primijetite da se dijete ne snalazi među vršnjacima i ako se pri tome osjeća loše, ukoliko ste mu svojim modelom ponašanja i nježnim razgovorima pokušali u nekoliko navrata pomoći, a bilo je bezuspješno, tada predlažem da se obratite našem timu Centra Proventus o daljnjim koracima kako bi se na vrijeme pomoglo djetetu.

Karmen Horvat