U zadnje vrijeme sve više slušamo o međuvršnjačkom nasilju. Kako je razvoj tehnologije napredovao, nasilje među djecom i mladima se sa školskih igrališta raširilo i na virtualni svijet.
Ružni komentari, uvrede, objavljivanje tuđih podataka/slika, prijetnje… Bilo ono verbalno ili fizičko, direktno “licem u lice” ili pak virtualno, nasilje je nešto na što se nitko ne bi trebao oglušiti – niti roditelji, niti nadležne institucije, niti stručnjaci. Spram nasilja bi svi odrasli trebali postupati jednako: s nultom tolerancijom te jasnom porukom kako će nasilnik snositi odgovornost za vlastito ponašanje.
No odakle to nasilje dolazi? Kada se nasilje već dogodi, svi naši daljnji postupci su samo “gašenje požara“ koji se možda ne bi ni dogodio da smo mu pravovremeno i adekvatno pristupili. Ne izuzimajući važnost institucija u prevenciji nasilja među djecom i mladima, smatram da najvažniju ulogu u prevenciji nasilja ima sama obitelj, odnosno roditelji. Kakve odnose roditelji njeguju s djecom, kako ih odgajaju i koje postupke u odnosu s njima koriste, zasigurno će utjecati na ponašanje njihovog djeteta.
Postavljanje granica
Vjerujem da je najvažniji zadatak u prevenciji nasilja među djecom i mladima roditeljsko postavljanje granica spram djeteta. Postaviti granice na način da ih dijete ne probija (jer zna da ih ne može probiti, da će roditelj ostati dosljedan), bez prijetnji i fizičkih kazni – roditeljima evidentno nije jednostavno. Često čujem roditelje koji se žale kako ni nakon 10 puta njihovo dijete neće poslušati ono što su tražili od njega. I kada pitam što se tada najčešće dogodi, odgovor koji uglavnom dobivam jest “Pa popustimo“. I na taj način dijete zapravo uči da je dovoljno da bude dovoljno uporno kako bi na kraju dobilo što želi. S druge strane, roditelji koji već pomalo isfrustrirani u tom trenutku pribjegnu fizičkoj kazni, zapravo pružaju svom djetetu model koji mu poručuje kako je dovoljno biti agresivan da dobiješ ono što želiš. I tako potpuno nesvjesno i nenamjerno, roditelji stvaraju velike predispozicije da njihovo dijete jednog dana samo počne reagirati tako spram drugih.
Kako manjak jasnih granica često dovodi do problema u ponašanju, važno je početi ih stvarati dok su djeca još mala. Za djecu je prirodno da isprobavaju i pokušavaju pomaknuti postavljene granice dok razvijaju svoje poimanje sebe i uče kako svijet funkcionira. Roditelji granicama pomažu djeci da razviju moralna načela koja će ih osposobiti za samostalan život te da razviju samokontrolu. Kako bi dijete znalo što će mu roditelji tolerirati a što neće, vrlo je važno da su pravila i granice jasno postavljene. One trebaju biti jednostavne, konkretne i dobro objašnjene. Među onim važnijim granicama (a koje kasnije direktno utječu na nasilje) su one kojima djetetu jasno poručujemo da mu nećemo dozvoliti da čini štetu sebi, drugima ili imovini. Postavljanjem takvih granica izbjegava se nastanak problema jer ih se postavlja prije nego do problema dođe: prije nego vaše dijete udari drugo, prije nego namjerno uništi vaš televizor. Kako bi dijete shvatilo da je to granica iza koje roditelji neće tolerirati njegovo ponašanje, važna je njihova dosljednost. Roditelji često odustaju ili ignoriraju vlastite granice kada je situacija drugačija od uobičajene – primjerice kada su umorni, kada nemaju vremena baviti se odnosom između njihovog i tuđeg djeteta i slično. Ovakve situacije dovode do negativnih posljedica. Ako je roditelj uvijek dosljedan, dijete će znati da se o granicama ne može pregovarati: nasilje ni u kojoj situaciji nije dopušteno.
Kada roditelji postavljaju granice, izuzetno je važno da ih dijete čuje i razumije, da mu se objasni jednostavnim i jasnim rječnikom što se od njega očekuje. S druge strane, važno je da pravila uvijek slijede točno one posljedice koje je roditelj odredio – što će se dogoditi ako uništi televizor, što će se dogoditi ako udari drugo dijete. Drugim riječima – ne treba prijetiti onim što nećete ili ne možete ispuniti. Naime, djeca vrlo brzo nauče kada njihovi roditelji doista misle ono što govore i suprotno tome, kada govore isprazne prijetnje. Kada se roditelji dosljedno drže granica i posljedica koje su postavili, tada djeca lakše uče poštovati druge, grade bolju samokontrolu, razvijaju sposobnost tolerancije na frustraciju, te preuzimaju odgovornost za svoje postupke – što je ključno ukoliko želimo da naše dijete jednog dana ima jednak stav prema nasilju kao i mi.
Djeca trebaju vodstvo
Dobro postavljene granice nisu temeljene na djetetovom strahu od roditelja niti na strahu od ljutnje i kazne. Uvijek je bolje pohvaliti dijete te mu omogućiti neke privilegije za poželjna i prihvatljiva ponašanja. Ukoliko se dijete ponaša neprihvatljivo i neprimjereno, također je vrlo važno biti siguran da dijete zna što je bilo neprihvatljivo u tom ponašanju prije nego što mu se zbog toga ukine neka privilegija. Ukidanje privilegija nikada ne smije značiti ukidanje roditeljske ljubavi niti osnovnih djetetovih potreba. Ovakav oblik postavljana granica uči djecu da ne mogu uvijek dobiti ono što žele onog trenutka kada to žele te uče biti suosjećajni, uče poštivati sebe i druge, uče se da svako ponašanje donosi određene posljedice.
Imajte na umu da djeca trebaju vodstvo i usmjeravanje roditelja kako bi usvojili obiteljske vrijednosti. Roditelji su ti koji se postavljaju između djeteta i neadekvatnih vrijednosti kao što je nasilje, te preuzimaju odgovornost određujući jasne, konkretne i dobro definirane granice iza kojih čvrsto stoje. U konačnici, hoće li dijete jednog dana kao odrasla osoba nesuglasice rješavati nasiljem, hoće li joj nasilje biti ustaljeni obrazac ponašanja ili ne – uvelike ovisi o odnosu koji su roditelji s njim izgradili u djetinjstvu.
Kako nikada nije kasno raditi na sebi ali ni na tretmanu onih kojima je pomoć potrebna (bez obzira radi li se o žrtvama ili o samim nasilnicima), pridružite nam se na treningu “Primjena NLP-a u terapijskom i savjetodavnom radu“. Sve informacije o treningu možete naći na slijedećim internet stranicama: www.budisvoj.eu
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus
