Dobra namjera i znanje kako djetetu dati informaciju o ponašanju ključni su za razvoj i napredak djeteta. Uz svaku kritiku potrebno je i objašnjenje te završetak razgovora u pozitivnom tonu.
Još od najranije dobi djeca putem svoje okoline dobivaju povratne informacije o svojim akcijama, postupcima koje su poduzeli. Pa tako primjerice dijete koje pokloni majci lijep crtež za rođendan, dobije povratnu informaciju od majke kako lijepo crta i kako je dobro jer se potrudilo. U vrtiću, ako primjerice to isto dijete otme igračku drugom djetetu, dobije povratnu informaciju od odgajateljice kako je trebalo pristojno pitati prijatelja za igračku a ne oteti je. Ili pak dobije povratnu informaciju od svog vršnjaka kroz vikanje i urlanje neka mu vrati igračku.
Do polaska u školu svako dijete bi se trebalo znati nositi s kritikom
Ponekada mi odrasli taj proces djetetu onemogućimo na način da mnoge stvari do određene dobi radimo umjesto njega i ne pružamo mu mogućnost da uči iz svojih postupaka i da se pri tome susreće s povratnim informacijama (ili kako ih često volimo nazivati – kritikama) nas odraslih ili pak vršnjaka. Iz najbolje namjere, kako ne bi prerano opteretili svoje dijete, do četvrte pa čak i pete godine vežemo djetetu vezice na cipelama, hranimo ih, puštamo da spavaju s nama. I onda polaskom djeteta u školu očekujemo da ono odjednom sve to čini potpuno samostalno. I kada to dijete ne ispuni, slijede kritike s kojima se taj mališan vrlo vjerojatno ne zna niti nositi.
Abraham Lincoln rekao je da pravo na kritiziranje ima onaj koji je spreman pomoći. U kontekstu struke, rekla bih da kritika koja je usmjerena na identitet djeteta i kojom djetetu poručujemo da je zločesto, nasilno, bezobrazno, smotano, nesposobno jer je nešto učinilo, u sebi ne sadrži niti djelić konstruktivnosti a kamoli želje da pomognemo djetetu da to što je učinilo drugi
put izvede na drugačiji, bolji način. Ovakve kritike za posljedicu mogu imati razvoj ograničavajućeg uvjerenja kod djeteta, koje se i samo počne doživljavati takvim pa se onda i njegovi postupci počinju podudarati s tim očekivanjem koje ono ima o sebi. Primjerice, dijete koje je dobivalo poruke od roditelja da je smotano, jednog dana izraste u osobu koja se ne bavi sportom jer je uvjerena da je smotana. I tako se stvara začarani krug u kojemu ograničavajuće uvjerenje formatira ponašanje te osobe da u konačnici ista počinje izbjegavati sve što ima veze sa sportom “jer je i tako smotana i nema smisla ulagati trud u to”.
Ako od djeteta očekujemo puno i pri tome sve što ono napravi nikada nije dovoljno dobro, dijete se na takvu kritiku može adaptirati na dva načina: jedan je da se počne (pre)žestoko boriti za sebe i svoje stavove, a drugi da se konstantno, neizmjerno i po svaku cijenu trudi zadovoljiti nerealna očekivanja roditelja (koja naravno nikada ne uspije zadovoljiti). Ako pak od djeteta ne očekujemo ništa, odnosno nemamo jasne kriterije što je dobro ili loše, dijete se može razviti u malog perfekcionista koji se trudi sve raditi savršeno kako bi bilo sigurno da će roditelji biti zadovoljni. No kako savršenstvo nije tako lako postići, javlja se njihovo nezadovoljstvo koje itekako može utjecati na njihov daljnji razvoj.
U konačnici, nijedan od ta tri tipa djeteta neće se znati nositi s kritikom a svaka upućena kritika će ih duboko povrijediti. Što roditelji trebaju činiti kako bi njihov mališan jednog dana izrastao u osobu spremnu prihvatiti kritiku i iz nje izvući samo najbolje za sebe?
Poticanje dijeteta da bude samostalno
U prvom redu, vjerujem da je bitno poticati djetetovu samostalnost od najranije dobi. Jedino na taj način dijete može učiti vještine koje će mu trebati u kasnijoj dobi a koje nije moguće naučiti “preko noći“. Ako djetetu od tri godine omogućimo da zajedno s nama primjerice stavlja posuđe u perilicu suđa, ako mu omogućimo da u dobi od dvije godine koristi žličicu dok jede kašicu, tada će dijete imati priliku osjetiti na vlastitoj koži što znači uspjeh te kako do njega doći.
Kada želimo da dijete nešto nauči iz svojih postupaka koji možda nisu bili u redu, važno je da kritiku usmjerimo na njegovo ponašanje, a ne identitet. Kada kritiziramo dijete kao osobu, jedino što ono u toj situaciji vidi jest da je on takav i takav i da se to ne može promijeniti. Kada kritiziramo ponašanje (primjerice, ne sviđa mi se kada činiš ….) dijete uviđa da njegov postupak nije u redu (a ne on sam kao takav) i da 
može nešto učiniti po tom pitanju. Da bi znalo što učiniti, kritiku mu uvijek “servirajte” na način da započnete s nečim što je pozitivno kod djeteta (barem tri specifične stvari), ukažite na ono na čemu bi trebao raditi i svakako završite s nečim pozitivnim. Primjerice, ako nas smeta što je djetetova soba neuredna, svakako trebamo izbjeći da okarakteriziramo dijete kao neuredno. Ako želimo da promjeni svoje ponašanje i da pospremi sobu, kritiku možemo izreći na slijedeći način: “Drago mi je što si odlična u školi, što si odgovorna po pitanju izlazaka i što iskreno s nama razgovaraš o svemu. I mogla bi još obratiti pažnju na urednost sobe, vjerujem da bi se onda i tvoji prijatelji ugodnije osjećali u njoj. U svakom slučaju, nemam se što požaliti, ti si super curka!“. Stavljajući se u kožu tog djeteta kojemu je kritika izrečena, uočavamo da je ona doista izrečena kao povratna informacija, s namjerom da pomognemo a ne s namjerom da napadamo i kritiziramo njegovu osobnost. U tom slučaju ono se nema potrebe braniti, ne narušavamo njegovo samopouzdanje, ne činimo ništa zbog čega bi se ono osjećalo loše. A samim tim i motivacija da nešto doista promjeni raste.
Da bi odnos bio dobar, znanstvenici kažu da je nužno da pozitivni trenuci nadjačaju negativne. Kako su i roditelji ljudi od krvi i mesa i kako nije za očekivati da će uvijek i u svakoj situaciji u odnosu s djetetom moći reagirati “školski“, bitno je da osvijeste da na svaku negativnu reakciju na djetetovo ponašanje treba doći barem deset pozitivnih kako bi upravo ti pozitivni trenuci nadjačali one negativne. Drugim riječima, ako dođemo umorni s posla i želimo malo mira u kući a dijete trčkara oko nas i glasno viče, ljudski je da možda viknemo na dijete “Daj se više smiri, dosta mi je tog urlanja!“. Ukoliko je naš odnos s djetetom takav da smo prije toga tijekom dana bili pozitivni, podržavali dijete, ohrabrivali ga, grlili, ljubili, igrali se s njim i slično, ova naša neadekvatna reakcija neće značajno utjecati na taj odnos i razvoj djetetova samopouzdanja. No ukoliko pretežno neadekvatno reagiramo a rjeđe ih grlimo, ljubimo, mazimo, razgovaramo s njima, igramo se i slično, to može biti ozbiljan problem za djetetov razvoj i može izuzetno negativno utjecati na naš odnos s njim.
Dobra namjera i znanje kako djetetu dati povratnu informaciju ključni su za zdrav razvoj i napredak djeteta. Vjerujem da je to što većina roditelja želi za svoje dijete, a put do toga zapravo i nije toliko kompliciran, zar ne?
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl. psiholog i NLP trener
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
