Igra je aktivnost koja služi za zabavu i razonodu kojom djeca eksperimentiraju s pravim životnim ulogama, koristeći svoju maštu i istražujući svoju kreativnost.
Svi smo se u životu više ili manje igrali, no
kada govorimo o roditeljskim zadaćama, naučiti dijete da se igra, možda je
jedna od najtežih. Zašto? Možda zato što su nam još kao djeci govorili da je
igra za djecu, pa onda kao odrasle osobe provodimo svoj život bez igre.
Upućivali su nas da je roditeljstvo jedan ozbiljan posao, učili su nas što je
pristojno, a što nije, pa onda mi to prenosimo svojoj djeci. U cijeloj toj
gužvi i gunguli života zaboravljamo se igrati.
Jednom prilikom sjedeći u čekaonici kod doktora promatrala
sam zaigranu djevojčicu i njenu mamu koja je sjedila i cijelo vrijeme ušutkavala
malu s tihim i pristojnim „ššššš“. Djevojčica je zaigrano povikala „mama, hajmo
plesati“, a mama je tiho i pristojno odgovorila „ššššššššš, ne možemo ovdje
plesati“. Ja sam se u sebi pitala „a zašto ne?“. Gdje piše da se u čekaonicama
kod doktora ne smije plesati?
U našoj nas kulturi uče, više-manje, da žene drže tri kuta
kuće. Žene se odgajaju da budu odgovorne majke, da brinu o kućanstvu, da je
njihova odgovornost (pa i ako im muž i djeca u tome „pomažu“) hoće li odjeća
biti izglačana, podovi čisti…. A muškarci? U tom kontekstu muškarci se odgajaju
da budu još jedno dijete svojoj ženi. Nebrojeni broj puta čula sam od žena
različitih zanimanja, stupnja obrazovanja, iz različitih sredina da imaju još
jedno dijete, svog muža. Ono u čemu u ovoj priči zavidim muškarcima je to što je normalno da se oni igraju.
Jednom smo prilikom moj suprug i ja, na ljetovanju, na
plaži, promatrali tri bračna para s djecom. Žene su sjedile sa strane u
hladovini i s osmjesima na licu promatrale igru očeva i djece. Oboružane
frižiderima punim voća, keksića i sendviča, koji puta bi se digle i uslužile
svoje najdraže, koji su na jedvite jade zaustavili nestašnu igru i onako na
brzinu progutali ponuđeni zalogaj. Pa su se one opet povukle u hladovinu i
dalje nastavile promatrati te tu i tamo zapljeskale s odobravanjem, majčinski.
Za to vrijeme, muškarci su se natjeravali s klincima po plaži, skakali u vodu,
mlatarali rukama i nogama i, barem je tako izgledalo, ludo se zabavljali. Kada
bih morala birati između te dvije uloge, zasigurno bih izabrala zadnje
spomenutu. Volim se igrati. I iako su i mene odgajali da budem odgovorna
supruga i majka, nakon vremena provedenog u „radu na sebi“ shvatila sam da jedno ne isključuje drugo.
Imam prijateljicu koja ima uspješnu akademsku karijeru i upravo
priprema doktorski rad, pazi na zdravu prehranu svoje djece, izriče određene
zabrane i kazne svojoj djeci (u koju ne ubraja svog supruga), a istovremeno po
parku kao strašni dinosaurus lovi svoga sina, valja se s njim po travi i igra
se nekakvog „kampera“ (još nisam shvatila kakva je to igra).
Za dječji je razvoj od neprocjenjive važnosti vrijeme koje
roditelji provode s njima u igri, jer se na taj se način razvija intima između
roditelja i djece. No valja napomenuti da postoji velika razlika kada se
roditelji igraju „iz roditelja“ i kada se igraju „iz djeteta“. Tzv. igranje iz
roditelja uključuje podučavanje, usvajanje vrijednosti i uvjerenja. Roditelj
koji se igra „iz roditelja“ ne zaboravlja na pristojnost, prikladnost i pouku.
Igranje „iz djeteta“ uključuje zabavu i uživanje, vrisak radosti iz
roditeljskog grla i valjanje po podu.
Za razvoj djeteta potrebno je i jedno i drugo. Dijete se,
radi socijalizacije, mora naučiti što je „pristojno“ (drugim riječima, kakvo
ponašanje društvo odobrava) a što nije, ali osjećaj prisnosti i intime koji
dijete osjeća pri slobodnoj i nesputanoj igri s tatom ili mamom i utjecaj takve
igre na emotivni razvoj djeteta ništa ne može nadomjestiti.
Autorica
teksta:
Jelena
Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr
