Nasilja na internetu sve je više, a u okruženju virtualne komunikacije na prvi se pogled čini da zakon, tehnologija, škole i roditelji mogu učiniti vrlo malo kako bi ga zaustavili. Iako se ovakva situacija naizgled čini bezizlaznom, moja poruka svima koji su se susreli s ovakvim oblikom zlostavljanja jest da to nije tako!
Online umjesto vrijeđanja “licem u lice”
Ponukana nedavnim tekstom u
novinama kako je na jednoj društvenoj mreži otvorena grupa koja je postavljajala privatne fotografije
djevojaka kojima se korisnici rugaju i vrijeđaju ih, nazivaju pogrdnim imenima,
ismijavaju i optužuju za prostituciju, odlučila sam napisati ovaj članak.
Nekada davno, u generacijama
naših baka, prabaka i pradjedova, ovakvih situacija nije bilo. Kako nije bilo
interneta ni računala, jedino nasilje koje se moglo dogoditi u generacijama
daleko prije naših bilo je ono neposredno, “licem u lice”. Je li tada nasilja
bilo manje ili jednako kao i danas teško je procijeniti, no činjenica jest da
danas nažalost postoji sve više načina na koje možemo nekoga povrijediti,
izložiti ga na “stup srama”. Naime, internet briše društvene kočnice. Dopušta
da govorimo i činimo stvari koje vjerojatno ne bi napravili u interakciji “licem u lice” a sve to prati osjećaj da nećemo odgovarati za takva ponašanja
na način na koji bi inače odgovarali za, primjerice, javno izrečene riječi. To
daje lažan osjećaj sigurnosti i moći.
Nasilja na
internetu sve je više, a u okruženju virtualne komunikacije na prvi se pogled
čini da zakon, tehnologija, škole i roditelji mogu učiniti vrlo malo kako bi ga
zaustavili. Ono što je zabrinjavajuće jest da posljedice nasilja preko
interneta mogu biti puno ozbiljnije od onih prouzročenih nasiljem u stvarnim
situacijama, “licem u lice”. Naime, publika nasilja preko interneta uglavnom je
veća od one na školskom igralištu ili u razredu, a kako kod nasilja na
internetu postoji određen tekst i riječi koje vrijeđaju osobu, snaga pisane
riječi čini svoje, a žrtva može svaki put iznova pročitati što je netko o njoj
napisao. Nasilje preko interneta, odnosno uvrede, ismijavanje, izrugivanje,
objavljivanje fotografija vrlo je teško izbjeći. Posebno kada ni institucije
nemaju mehanizme da pronađu počinitelja i zaštite žrtvu.
Postoji li rješenje?
Iako se ovakva situacija naizgled čini bezizlaznom, moja poruka svima
koji su se susreli s ovakvim oblikom zlostavljanja jest da to nije tako!
Zlostavljači se često hrane nemoći i jadom svojih žrtava i što je osoba u gorem
stanju, njihovo samopouzdanje je veće, a uvrede žešće. Njihova želja je
prikazati se velikim i moćnim u odnosu na žrtvu, a zapravo se iza svega krije
samo maska nesigurne osobe pune kompleksa. Vjerujem kako se nije lako nositi sa
svim uvredama koje netko (pa ponekad i sasvim nepoznate osobe koje ne znaju
ništa o nama, a daju si za pravo komentirati) iznosi javno, no ako se usmjerimo
na sve svoje snage i resurse tada je puno lakše shvatiti da ti komentari nisu
vrijedni naše pažnje i jada.
Uvijek treba imati na umu da se iza ekrana uvreda,
ponižavanja i izrugivanja krije netko tko zapravo ne voli ni sam sebe, a kamoli
tek druge. Ono što je najvažnije je da smo svjesni toga da nismo krivi za
nasilje koje nam se događa: tko god da to radi odgovoran je za to što radi i
njegovi postupci se ne mogu ničime opravdati. Na nama je da potražimo pomoć i zaštitu, da se obratimo nekome tko će
biti uz nas i podržati nas (obitelj, prijatelji, stručnjaci) i da podijelimo s
nekim ono što nas muči. Ma kako to možda neugodno bilo, ne treba skrivati
svoje osjećaje: sigurna sam da nikome nije svejedno i ne uživa biti predmetom
ismijavanja te je sasvim normalno osjećati uznemirenost, tugu, strah,
ljutnju…. U redu je pokazati i priznati kako se osjećamo, osobito onima od
kojih želimo zaštitu.
Prepreke nas mogu ojačati i “natjerati” da izvučemo dodatne snage,
razvijemo nove vještine, potražimo podršku i savjet. Ponekad nisu ugodne i ne
znamo kako se nositi s njima, no to su stvari kojima možemo ovladati. Isto tako
i briga o sebi se može naučiti: ako ste tužni – potražite utjehu; ako trebate
podršku – zatražite je. U nekim situacijama možda je lakše razgovarati i “olakšati dušu” nekome tko nam nije blizak – na sreću, zato postoje stručnjaci
i treba iskoristititi njihovo znanje.
I na kraju, referirajući se na jednu poznatu osobu završila bih
slijedećom rečenicom: “Najbolji način da pobjegnete od problema jest da ih
riješite”. Izazovi postoje da bi ojačali naša uvjerenja a ne da
bi nas pregazili, stoga uhvatimo se svi zajedno u koštac s nasiljem!
Autorica teksta:
Kristina Bačkonja, dipl.
psiholog i NLP majstor
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
