Djeca reagiraju drugačije od odraslih, za njih su mnoge situacije drugačije i nepoznate, a i emocionalne reakcije su im intenzivnije od onih koje imaju odrasli. Stoga, prvo i osnovno prepoznajte tu tugu. To možete učiniti bilo riječima “vidim da te je ovo jako rastužilo” ili jednostavnim fizičkim kontaktom poput zagrljaja.
Dobra i zdrava beba zaplače odmah po
rođenju. Međutim, prvi nejasni znakovi tuge javljaju se s oko osam tjedana života.
U tom razdoblju, beba je tužna kada nema pozitivnih interakcija s odraslima. Do
bebinih šest mjeseci starosti, poželjno je reagirati na svaki djetetov plač i
ostale “pozive” kako bi se zadovoljile njezine potrebe. To čini bebu sigurnom i
razvija povjerenje u svoju okolinu.
Univerzalni okidači
tuge su gubitak ili odvojenost od dragocjenog predmeta ili osobe
Djeca reagiraju drugačije od
odraslih u mnogim situacijama. Za njih su mnoge situacije nove, drugačije,
nepoznate, a i emocionalne reakcije su im intenzivnije od onih koje imaju
odrasli. Štoviše, često se dogodi da je dijete jako uznemireno zbog situacije
koje odrasla osoba nije percipirala ili ju je percipirala kao nešto što nije “strašno”. Primjerice, kada dijete djetetu po treći put tog dana otme igračku i
dijete već po treći puta zaplače što mu je igračka oduzeta. Što činiti? S
aspekta odrasle osobe, koja često ima puno “važnijih” problema u životu, onih
financijskih, poslovnih, bračnih i drugih problema, ovaj djetetov problem je
minoran. Što je najgore što se uopće može dogoditi djetetu? Ionako će dobiti
novu igračku, ionako ima punu sobu igračaka itd. Međutim, problem je u tome što
je djetetu strašno, što ta igračka predstavlja puno više od same igračke kao i
ta interakcija s drugim djetetom – ono uči kako postupati u situacijama kada se
takvo što dogodi te kada izgubi nešto što je njemu vrijedno. U konačnici,
dijete je to koje ima emocionalnu reakciju te treba odraslu osobu da bude tu uz
njega i da mu pomogne da se smiri.
Kako prepoznati
neverbalne znakove tuge?
- Glave su spuštene glave i gledaju prema dolje,
- opuštenije držanje,
- gubitak mišićnog tonusa,
- mekši je glas,
- manje riječi
Naravno, ponekad smo istovremeno i ljuti, iznevjereni,
tužni, frustrirani, pa onda i izgledamo drugačije.
Što činiti kada je dijete
tužno?
Univerzalne funkcije tuge su traženje pomoći i nadoknada
izgubljenog.
Stoga, prvo i osnovno prepoznajte
tu tugu. To možete učiniti bilo riječima “vidim da te je ovo jako rastužilo” ili
jednostavnim fizičkim kontaktom poput zagrljaja. Moguće je da će ovakva
reakcija odrasle osobe izazvati kod djeteta još intenzivniji plač, no to je
normalna pojava jer smo očito svojim postupkom dali djetetu dozvolu da u
potpunosti izrazi svoju tugu.
Kada vidite i osjetite da se dijete smirilo, ponudite mu
opcije da:
- Porazgovarate o tome što ga je rastužilo. Što je
dijete mlađe, imajte na umu da količina riječi i dužina trajanja razgovora
treba biti manja, pa i nekoliko minuta ako je riječ o djetetu od primjerice
dvije godine. - Ako je dijete starije i lakše se izražava kroz
crteže ili pisanje, onda mu ponudite da nacrta/napiše što ga je rastužilo.
Djeca se na različite načine izražavaju i ponekad, ako smo mi sami jači na
riječima i volimo sve izverbalizirati, a dijete nije takvo, zaboravimo na to u
ovakvim situacijama uvjereni da će upravo verbalizacija djetetu pomoći. A možda
i neće toliko koliko će pomoći neki drugi oblici samo-izražavanja. - Porazgovarajte ima li nešto drugo što mu može
nadoknaditi izgubljeno. Ako jako želi biti sa tatom koji je na poslovnom putu,
pitajte ga ima li nešto drugo što bi ga moglo zadovoljiti. Primjerice, ako
nazove tatu kada će to moći, da pripremi nešto za tatu čime će mu pokazati
koliko mu nedostaje, da razgovarate o tati i što najviše volite raditi s njim,
što ćete raditi kada se tata vrati, odete u šetnju gdje bi inače išao
sa tatom i vama pokazuje što je njemu prethodno tata pokazao itd.
Što ne činiti kada je
dijete tužno?
U velikoj želji da pomognu
djetetu i učine ga što brže sretnim, odrasli često požele riješiti djetetov
problem i time odagnati njegovu tugu riječima poput “ne brini se, nije to ništa
strašno” ili nudeći rješenje za određenu situaciju tako da odrasla osoba u
potpunosti rješava djetetov problem.
Drugi čest razlog zašto odrasli
pokušavaju brzo smiriti djecu jest zato što ih zna nervirati djetetova
plačljivost i tuga osobito zbog toga što su djetetove emocije burne,
intenzivne, česte, snažne, nestabilne pa ih odrasli nerijetko ovim rečenicama
pokušavaju prekinuti: “dječaci/djevojčice ne plaču”, “ti si veliki
dječak/djevojčica, ne plači” i sl. No, iako djetetove emocije imaju navedene
karakteristike, one su i jednostavne, spontane, kratkotrajne te se dijete ne
zna suzdržati pa ih pokazuje otvoreno što isto tako olakšava odrasloj osobi da
razumije djetetov unutarnji svijet.
Kada je riječ o iskrenoj tuzi,
tada je iznimno važno da se dozvoli djetetu da odtuguje gubitak ili odvojenost
koju je doživjelo. Ako se djetetu ne da prostor i vrijeme da žaluje, ti
osjećaji tuge i žalosti ostat će u djetetovom tijelu i mogu se manifestirati
kroz puno drugih različitih načina. Bilo koja promjena u djetetovom ponašanju
može značiti da je to odraz tuge, poput promjene u količini pojedenog, promjene
u ritmu spavanja, promjene u druženju s vršnjacima itd.
Ako želite naučiti više o dječjim
emocijama te ih naučiti što bolje prepoznavati ne samo u svakodnevnim
situacijama, već i kroz djetetovu igru, možete se pridružiti programu za
roditelje “Terapija igrom za roditelje”. Program počinje 16. listopada, a za
uplate akontacije do 31. kolovoza dobivate popust od 20 posto. Više
informacija potražite na www.centarproventus.hr
ili kod Tatjane Gjurković na: tatjana@centarproventus.hr
ili 095 804 3982.
Autorica teksta:
Tatjana
Gjurković, dipl. psiholog
certificirani terapeut igrom
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
www.terapijaigrom.hr
