Koliko god mi kao roditelji imali dobru namjeru pri odgoju djeteta i nastojali ih naučiti ponašanju i pravilima za koja znamo da su dobra, ali ih se često ni sami ne pridržavamo, na našu djecu najviše ćemo utjecati vlastitim primjerom, ponašanjem i stilom života.
Nikakve edukacije, radionice,
pročitane knjige i recepti stručnjaka za razvoj djeteta neće pomoći u odgoju
onoliko koliko pomogne jednostavno ponašanje u skladu s onim što želimo naučiti
dijete. Na primjer, ako su “hvala“, “molim“, “oprosti“ i “izvoli“ riječi koje
dijete svakodnevno čuje u svom roditeljskom domu, nećemo ga morati posebno
učiti kada i kako da ih primjenjuje u svom ponašanju.
Što je ono čemu želimo (i trebamo) naučiti svoje dijete? Muriel
James u svojoj knjizi “Nikada nije kasno biti sretan“ lijepo opisuje
roditeljske zadaće kada kaže da je zadatak roditelja da nauče svoju djecu kako voljeti,
kako misliti, kako raditi i kako se igrati. Svaka od tih zadaća jednako je
važna za vaše dijete. Danas ćemo reći nešto samo o prvom zadatku – kako
voljeti.
Mnogi teoretičari ljubavi reći će vam da je ljubav prema
sebi osnova bilo koje ljubavi. Čovjek koji ne voli sebe, ne može voljeti ni
druge, jer neće znati jasno izraziti svoje potrebe i time omogućiti stvaranje
ravnopravnog, iskrenog i intimnog odnosa, što je osnova svake kvalitetne i
duboke veze.
Kako naučiti dijete da voli sebe? Kao što smo već rekli –
primjerom. Roditelj koji okolini ne postavlja granice naspram sebe, koji se “žrtvuje“ u ime djece, drugog roditelja, svojih roditelja ili bilo koga drugog,
uči dijete da biti dobar znači ne voljeti sebe i ne razmišljati o vlastitim
potrebama. Mnogi od nas upravo su tako odgojeni, no pitanje je – želimo li
takav odgoj prenijeti i na naše dijete, na sljedeću generaciju? Želimo li da
naše dijete, kada odraste, živi život žrtve okolnosti, okoline, društva… ili
želimo stvoriti osobu koja će znati postaviti granice i zadovoljiti svoje
potrebe, izbjegavajući pri tome zamku sebičnosti – jer ljubav prema sebi treba
razlikovati od sebičnosti: Dok ljubav prema sebi uključuje i ljubav prema
drugima i razmišljanje i o njihovim potrebama, sebičnost je usko fokusirana
samo na zadovoljenje vlastitih trenutačnih želja i time dugoročno destruktivna
za sebičnu osobu.
U našem je društvu duboko ukorijenjena povezanost ljubavi i
žrtve i zato se često iskazivanje ljubavi prema sebi izjednačava sa sebičnošću.
No ljubav prema sebi u stvari je srednji put između dva ekstrema – žrtvovanja
za druge bez razmišljanja o vlastitim potrebama i razmišljanja samo o sebi ne
obazirući se na tuđe potrebe. Ni jedan ni drugi ekstrem nisu iskaz ljubavi. Za
sebičnost je to jasno samo po sebi, no za žrtvovanje nije, pa je potrebno
objasniti u čemu je problem sa žrtvovanjem:
Osoba koja se žrtvuje u smislu da ne izražava svoje potrebe stalno “misleći na
druge“ u stvari ne dozvoljava razvoj odnosa u ljubavi – kako će vas netko
voljeti ako mu nikada ne dajete do znanja koje su vaše potrebe i tko ste vi
zapravo? Pored osobe koja se stalno žrtvuje zadovoljna može biti samo sebična
osoba, kojoj do druge osobe nije ni stalo. Može se reći da osoba koja se
žrtvuje potiče sebičnost u ljudima oko sebe, uključujući i vlastitu djecu. Ta
se činjenica očituje u sudbinama mnogih roditelja koji su osjetili “nezahvalnost“ bližnjih, nesvjesni koliko su toj “nezahvalnosti“ sami
pridonijeli, skrivajući svoje prave potrebe i svoju pravu prirodu iza “požrtvovnosti“.
Da biste djetetu pokazali primjerom kako voljeti sebe,
morate moći izraziti svojim bližnjima, uključujući i dijete, koje su vaše
potrebe i želje. Jedna od tih potreba je, dakako, da vašem djetetu bude dobro,
pa ćete nastojati zadovoljiti njegove stvarne potrebe za hranom, toplinom doma,
zabavom, učenjem… Ali to nisu vaše jedine potrebe. Imate pravo zadovoljiti i
druge potrebe – za obrazovanjem, radom, zabavom, odmorom. Nemojte se
ustručavati dogovoriti sa supružnikom da on pripazi na dijete kad je vaša
omiljena serija na TV-u koju nesmetano želite pratiti. I nemojte dozvoliti da
se s vremenom čvrstina dogovora razvodni. Postavite granice djetetu u skladu s
njegovom razvojnom dobi, bez grižnje savjesti računajući na to da će te granice
proširiti i vaš prostor slobode, a ne samo dobro odgojno utjecati na dijete.
Nađite osobu od povjerenja kojoj ćete prepustiti dijete na čuvanje dok sa
suprugom (ili suprugom) ili prijateljima odete u kino ili na koncert. Jasan
zahtjev prema ljudima s kojima živite da vam pomognu ostvariti te potrebe kao
što i vi njima u tome pomažete neće ostati nezabilježen u pametnoj glavici
vašeg djeteta i utjecat će na njegov odgoj daleko više nego patnički vapaj
požrtvovanog roditelja “dijete moje, samo se ti brini za sebe“, koji izlazi iz
usta osobe koja se cijeli život ponaša potpuno suprotno.
Autorica
teksta:
Jelena
Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar
Proventus (www.centarproventus.hr
