Znate li zašto neka djeca dobivaju česte napadaje bijesa, vrište dok ne poplave i ostanu bez zraka, bacaju se na leđa, udaraju rukama i nogama o pod…? Zato što su razmažena? Zato što im je to u prirodi? Zato što je to faza razvoja?
Odgovor nije ništa od navedenog, već zato što je to strategija kojom dobivaju što žele, a tome su ih nehotice naučili upravo njihovi roditelji.
Naime u fazi dječjeg razvoja frustracija zauzima važno mjesto. Ako promatramo dijete koje je tek prohodalo, ponekada možemo primijetiti silnu količinu frustracije koja se pojavljuje kada se mališanu nešto nađe na putu od točke A do točke B. Kada napuni otprilike dvije godine počinjemo ga učiti da mora izaći na kraj sa svojim nezadovoljstvom i da je ok prihvatiti ne kao odgovor.
To najčešće ne uspijeva od prve. Dijete izbacuje svoju ljutnju i počinje se neuobičajeno ponašati. Kada roditelj u toj situaciji ne bi popustio dijete bi tijekom vremena shvatilo i zaključilo da s napadajem bijesa neće postići ništa i malo pomalo takvo bi ponašanje izostalo. No u praksi to izgleda malo drugačije. U praksi roditelji često popuste pred napadajima bijesa iz raznih razloga, na primjer zbog neugode, ukoliko se takvo što odvija u javnosti, straha jer se dijete neuobičajeno ponaša, roditeljske „traume“ iz djetinjstva itd.
I tko onda da odoli takvim pritiscima i ostane dosljedan? Posebno u dućanima kod blagajne, gdje su uredno složene lizalice i razne čokoladne delicije, a roditelj i dijete izloženi su pogledima ljudi koji čekaju u redu. Da barem dijete to čini negdje među policama, a ne u gužvi pred blagajnom… No marketinški stručnjaci znaju za roditeljske probleme, pa čokoladice nisu slučajno tamo gdje na malom prostoru ima najviše ljudi.
Jedno je istraživanje pokazalo poveznice između rezus majmuna i čovjeka. Mladunčad rezus majmuna zna biti cendrava, baš kao i mala ljudska bića. Ukoliko cendraju pred drugim rezus majmunima, ovi postaju agresivni i prema majci i prema mladunčadi. Tada se majka s mladim povlači iz društva i smiruje ga. Nešto slično dešava se i s ljudima. Kada naše dijete ima ispade bijesa kod kuće i nitko nije prisutan, roditelji se puno dosljednije i odlučnije nose s tim, no ukoliko se ista situacija odvija pred ljudima, roditelji su spremni kapitulirati, samo da smire situaciju. U većini slučajeva dok nam se dijete baca po podu, okolina ne gleda baš blagonaklono na taj prizor i isto tako u većini slučajeva neće podržati roditelja da pusti dijete neka se bacaka dok ne odustane nego će pogledima poručivati „daj nešto učini s tim djetetom“, a oni „hrabriji“ (ili bezobrazniji?) će roditeljima verbalno poručiti da nisu baš dobri roditelji.
Jedna mi je prijateljica ponosno ispričala kako se othrvala pritiscima okoline u parku i ostala dosljedna. Jednom je prilikom njen sin imao napadaj bijesa popraćen bacanjem po podu jer nije imao svoj bicikl u parku. Druga djeca su imala bicikle i jedino on se nije imao na čemu voziti. Bili su u parku na drugom dijelu grada i njegov zahtjev da mu mama stvori bicikl bio je zaista nerazuman. Ona mu je strpljivo rekla (OK, možda se kroz njen ton malčice nazirala i poruka „ideš mi na živce“…) da je mama tu (sjedila je na klupici) i da dođe kada se smiri pa će se dogovoriti hoće li se nastaviti igrati bez bicikla ili će se malo ranije uputiti kući.
Zamišljam si tu scenu kao ispitivanje granica Tko je jači? Tko će popustiti? On koji vrišti i baca se ili ona koja mirno sjedi i čeka da se smiri. S obzirom da dobro poznajem svoju prijateljicu, uvijek bih se okladila na nju.
Poslije toga desilo se to još nekoliko puta, a kako je njen sinčić pametna mala glava, vrlo je brzo zaključio kako od toga neće biti ništa i da to nije način za postizanje ciljeva.
Danas ih je zanimljivo promatrati kako pregovaraju o željama i prohtjevima. Ima tu dječjeg durenja, zabrana bez pregovora, promjena odluka, zbunjenosti na obije strane, sve je to normalno… ali dječak je naučio da komunikacije o njegovim željama može biti samo ako ne podlegne napadu bijesa, što je vrlo važna socijalna vještina koja će mu koristiti i dalje u životu.
Preporuke psihologa i savjetnika u nošenju sa situacijama dječjih izljeva bijesa su:
-
Ne dajte djetetu ono što želi samo zato što je dobilo napadaj bijesa. Nemojte ih nagrađivati za ponašanja koja nisu u redu. (po vašim kriterijima) - Budite snalažljivi ukoliko je do napadaja bijesa već došlo. Nađite način kako ćete se nositi s napadajem bijesa. To može biti ignoriranje (intervenirajte tek kada se dijete počne fizički ugrožavati), možete ga čvrsto uhvatiti dok se ne smiri, odvesti ga u sobu…
- Upozorite ga da su napadaji bijesa neprihvatljivo ponašanje i odredite mu kaznu ukoliko usprkos upozorenju do toga ipak dođe.
Ovo su samo neki od načina kako intervenirati u danoj situaciji, naravno možete biti kreativni i smisliti onaj koji odgovara baš nama, uz pretpostavku da dijete napadajem bijesa neće ništa postići.
Sretno!
Autorica teksta:
Jelena Vrsaljko, dipl.soc.rad
psihoterapeut
Centar Proventus (www.centarproventus.hr)
